U Dvorani KUD-a „Preporod“, u organizaciji POU-a Dugo Selo, održana je 20. listopada predstava američkog pisca Christophera Duranga „Za umrijet od smijeha“, u koprodukciji Teatra Rugatino i Kazališta Planet Art. Kako stoji u službenom opisu predstave, u ovoj adaptaciji koju potpisuje Marko Torjanac i režira Mario Kovač, radnja drame prenesena je u Hrvatsku, a sadržaji američkog društva, politike i kulture osamdesetih zamijenjeni su prepoznatljivim hrvatskim inačicama i kontekstom koji kritički progovaraju o Hrvatskoj danas. Predstava također ima originalno i atraktivno žanrovsko određenje koje možemo nazvati SF-om: satiričkom fantazijom koja nam uz mnogo humora postavlja krajnje ozbiljna pitanja o našoj stvarnosti iz zamišljene budućnosti.

Nećemo napisati ništa novo – radi se o provokativnoj, hrabroj, kritički nastrojenoj prema društvenim strukturama, vlasti i Crkvi, angažiranoj, intrigantnoj predstavi.

Glavni likovi su ON i ONA, u vrhunskoj izvedbi Marka Torjanca i Gordane Gadžić. Ona je glasna, agresivna, potpuno rastrojena, nezaposlena. Iako On svoj MTP tip osobnosti (miran, tih, povučen) pokušava održati, daje dojam umjereno rastrojenog čovjeka. Oboje su nesretni, frustrirani životnim neuspjesima, egzistencijalnim problemima, nemogućnosti nalaženja mjesta pod Suncem, neostvarenim snovima, nesnalaženju po društvenom predlošku. Takvi očajni, susreću se trgovini pored police s konzervama i ne mogu riješiti naoko banalan problem – pristup tim konzervama. Ona ga udara i viče, a cijeli događaj odmah na početku prepričava publici tražeći odobravanje svog čina pa predstava postaje interaktivna.

Onda na scenu stupa On. Suprotno govoru tijela, glave uvučene između ramena i „sramećeg“ pogleda počinje unedogled sipati sve što ga muči. Od države, vlasti, propitivanja Boga, Crkve, raznih boleština, prava žena i muškaraca, prava obespravljenih, neizostavnih ustaša i partizana, totalitarizma, društva zapletenog u prošlost koje se želi vratiti u još dalju prošlost. Poziva na promjenu, na bunt. Svu tu bujicu riječi, povremeno iz visina, umirujućim glasom, „kontrolira“ Žena žaba (glas Elizabete Kukić) po principu „vortex direkt u korteks“. Prvi dio predstave koncipiran je s dva monologa, a prije drugog dijela koji se pretvara u spomenutu satiričnu fantaziju, slijedi preispitivanje likova - iznose svako svoju stranu događaja pred konzervama te mogućnostima što bi bilo kad bi bilo i ako bi bilo da su postupili drugačije. Svaki taj alternativni kraj završava pucnjem odnosno ubojstvom. A onda slijedi show – prikaz Hrvatske 2132. godine čija se zbilja opisuje kroz provokativan intervju sa Željkom Markić. Pitanja postavlja Ona umjesto Željke Ogreste koju je ubila. Gospođu Markić oslikava Torjanac. Pretvorena je u karikaturu – na glavi nosi krunu s hrvatskim grbom, u ruci žezlo, ogrnuta je plaštem. U toj SF-i Hrvatska je uspješna zemlja. U Teokratskoj državi Hrvatskoj (TDH) živi 2 milijuna Hrvata, Srbi su na sigurnom iza žice, homoseksualaca nema, žene nemaju pravo glasa, neposlušne se šalje na Otok... Markić je svetica, ulice i trgovi nose njeno ime, na sva pitanja odgovara sigurno i uvjereno. U predstavi je pokušavaju ubiti, ali ne uspijevaju jer je to nemoguće. Uskoro se otkriva da su Ona i On dva luđaka pobjegla iz mentalne institucije i da ih traže.  Ludi su jer drugačije misle i imaju problema s konzervama? Na kraju, smoreni i nemoćni od nametanja tuđe moći, tračak nade u bolje sutra dozivaju transparentima. AMŠ