..Dugoselska kronika.. - Mlade generacije o svom rodnom gradu: Moje malo mesto

Detalji: Dugoselska teka; 24 Ožujak 2021; 2859

Autor: Marija Grgošić

Kada kažem kako živim u gradu koji se zove Dugo Selo, nerijetko izmamim izraz čuđenja na licima svojih sugovornika, kao i pitanje: „Zove se Selo, a zapravo je grad?!“ „Doista neobično!“ – složim se sa svojim sugovornikom. Ovaj razgovor poprilično je čest pri susretu i upoznavanju s novim ljudima pa sam unaprijed spremna na potencijalne šale koje će uslijediti zbog paradoksalnog imena grada u kojemu sam odrasla.

Nesrazmjer očekivanog i onoga što doista jest vidljiv je i u samoj percepciji Dugog Sela kao mjesta s malim brojem stanovnika koje se nalazi „negdje tamo, tamo, daleko“. Naprotiv! Ono se nalazi 20-ak kilometara istočno od Zagreba, oko 30 minuta autom (ako izaberete pravo vrijeme bez gužve na cesti) ili 25 minuta vlakom, s time da je doista riskantno vjerovati u vrijeme koje predviđa HŽ ako želite na predavanje, posao ili dogovor stići bez kašnjenja. Što se tiče ljudi, Dugo Selo ima oko 17 466 stanovnika, a ta brojka samo raste. Velik broj za jedno „selo“, zar ne?

Tu je i povijest Dugog Sela, od sela do grada koja seže daleko u prošlost, u prošlost koja je tajnovita i samim stanovnicima grada. Valja spomenuti kako najstariji zapis o ovome kraju datira iz 1209. kada u povelji kralj Andrija II. križarima dodjeljuje posjed „terram etiam sancti Martini“, dakle teritorij na kojem je izgrađena crkva Sv. Martina. U podnožju Martin brega nastalo je Dugo Selo koje je bilo društveno-politički, ekonomski, kulturni i sportski centar te sjedište istoimene općine, a čije se ime spominje prvi put 1622. pod imenom „Sela“. Mi se Dugoselci osobito volimo hvaliti Draškovićevom kulom u gradskome parku misleći kako je to zasigurno jedino poznato ime vezano uz naš grad. Međutim što kada bi se u igru uključili Tahi, Zrinski, ostatak obitelji Drašković, Ivan Kukuljević Sakcinski, Isidor Kršnjavi, pisci August Cesarec i Slavko Kolar, braća Radić i drugi? Ne sumnjam kako bi i stanovnici i nestanovnici grada bili uistinu zapanjeni ovim saznanjem.

Životi tih ljudi bili su barem jednim svojim dijelom povezani s Dugim Selom pa ću samo spomenuti ono što mi je u njihovim biografijama zapelo za oko. Primjerice Nikola Zrinski, nakon smrti bana Karlovića, bio je vlasnikom posjeda Božjakovina, danas samostalne općine koja je nekoć bila dijelom Dugog Sela, a koja se nalazila pod upravom njihove obitelji čak tri puta. U jednom trenutku Božjakovina je pripadala obitelji Tahi te je ponovno pripala Zrinskima. Kako su Draškovići ipak najpoznatije plemenitaško prezime u Dugom Selu, tako valja spomenuti one članove obitelji čiji su životi i djelovanje bili usko povezani s ovim područjem. Naime oni 1685. kupuju državno zemljište u Božjakovini te je od tada njihov život povezan s ovim krajem, a osobito život potomaka ove obitelji u 19. st. Tako je Teodor I. bio prvi od grofova Drašković koji se stalno nastanio u Dugom Selu. On je dao sagraditi dvorac čiji je ostatak u današnjem Perivoju grofova Draškovića jedini podsjetnik o postojanju jednog sasvim drugačijeg vremena. Zahvaljujući djelovanju njegova sina Teodora II. rođenog u Božjakovini, Dugo Selo postalo je pravo kotarsko mjesto sa zgradom suda, općinom te parkom. Njemu Dugoselci uvelike duguju izgradnju nove župne crkve. Njegova supruga Felicitas bila je prva predsjednica „Gospojinskog društva Crvenog križa“ u Dugom Selu, osnovanog 1889. godine. Sve troje pokopani su na groblju u Prozorju, naselju u Dugom Selu. Na groblju u Prozorju pokopani su i Stjepan Drašković, rođen u Božjakovini, potom Aleksandar Drašković (stariji) i Aleksandar Drašković (mlađi) rođen u Božjakovini te posljednji dugoselski posjednik iz ove obitelji Ivan Janko Drašković također rođen u Božjakovini. Ovdje trebam spomenuti kako sam se uvijek pitala zašto se stara crkva u Prozorju, na Martin bregu, nikada nije obnovila, zašto to nije bilo u interesu većine. Odgovor sam dobila kada sam čitajući prilog o dugoselskom kraju časopisa „Kaj“ saznala kako je Janko Drašković spriječio popravak stare crkve smatrajući kako će se tako ometati njegov posjed. Dakle zapuštanje kulturnog dobra počelo je njegovom zabranom! Osim spomenutih posjednika i gospodara imanja, u Dugom Selu istaknula se jedna osobita dama. Radi se o Margareti Drašković-Ballogh, prvoj dugoselskoj sportašici koja je sudjelovala u brojnim natjecanjima u jahanju, a koja je bila poznata i kao dobrotvorka za siromašne učenike dugoselske škole.

Možda nas može iznenaditi kako je važna ličnost hrvatskog narodnog preporoda koja je održala prvi govor na hrvatskome jeziku u Hrvatskome saboru pisala i o našem kraju. Ivan Kukuljević Sakcinski tako je pisao raspravu u kojoj se prvi put spominje povijest „zemlje Svetoga Martina“ i posjeda Božjakovina, a koja je poslužila kao temelj svim kasnijim raspravama o povijesti dugoselskoga kraja. Uz to Sakcinski u svojoj knjizi spominje dugoselsku granu obitelji Drašković. Upravo je poznati povjesničar umjetnosti Isidor Kršnjavi procijenio stanje crkve u Prozorju ustanovivši kako ju je, unatoč oštećenju nastalom prilikom potresa u Zagrebu 1880. zbog kojeg je crkva počela propadati, moguće popraviti. Tako je ušao u polemiku s Josipom Zorićem koji se zalagao za izgradnju nove crkve u Dugom Selu.

Osim što o Dugom Selu možemo govoriti kao o višestoljetnom posjedu različitih plemića, valja spomenuti kako je ono bilo plodno tlo i za nastanak književnih djela dvaju poznatih hrvatskih književnika – Augusta Cesarca i Slavka Kolara. Naime o društvenoj strani dugoselskoga kraja pisao je August Cesarec u svojem poznatom romanu Zlatni mladić koji je pisao dok je ilegalno boravio kod svoje sestre u Brckovljanima. U tom romanu pripovjedač kritizira mijenjanje ideologija ovisno o potrebi političke scene, a likovi se temelje na stvarnim osobama iz okolnih dugoselskih krajeva. Premda nije izravno spominjao imena mjesta, opisi krajolika u njegovim djelima podsjećaju na one dugoselske. Boraveći u Brckovljanima zasigurno je bio izrazito inspiriran krajem i njegovim ljudima kada je, uz Zlatnog mladića, dovršio još dva djela: roman Careva kraljevina i dramu Krčma Široko brdo. Nadalje treba napomenuti kako nisu samo Zrinski i Draškovići bili upravitelji posjeda: i pisac Slavko Kolar bio je upravitelj poljoprivrednoga dobra u Božjakovini. Osobito mi je bilo zanimljivo saznati kako je nekoliko njegovih novela bilo tematski vezano uz dugoselski kraj i Božjakovinu u doba prije Drugog svjetskog rata, tijekom rata i nakon njega. Kao poticaj u pisanju služili su mu konkretni događaji i mnogi likovi iz dugoselskog kraja, a često je spominjao i stvarne lokalitete. U svojim je djelima opisivao negativne likove provincijskih poluintelektualaca, kao i težak položaj seljaka, što je, uostalom, učestala tema njegovih djela. Tako Veseljak i Sedmorica u podrumu govore o ratnim događanjima u dugoselskoj Posavini, Jutarnji list o đačkoj ekskurziji u Božjakovinu, Jesu li kravama potrebni repovi? o životu na poljoprivrednom dobru za vrijeme jednog njegovog upravitelja, Natrag u naftalin o ratnim događajima u blizini Dugog Sela, a u noveli U vučjoj jami radnja se odvija u mjestu u blizini Božjakovine. Mene je, kao ljubiteljicu književnosti, ova spoznaja osobito obradovala te jedva čekam pohrliti u gradsku knjižnicu kako bih pronašla spomenute naslove i prepoznavala mjesta o kojima je pisac pisao.

Od poznatih političara vezu s Dugim Selom uspostavili su Antun i Stjepan Radić te Josip Predavec. Antun Radić više se puta našao u dugoselskom kotaru na stranačkim skupovima, o čemu je i pisao nekoliko članaka za časopis Dom. Njegov je brat, osim na političkim skupovima, u ovome kraju boravio i kao instruktor hrvatskoga jezika te je imao velik utjecaj na članove HSS-a u dugoselskom kotaru tako što ih je potaknuo da pišu članke, pjesme i priče. O njegovu značaju za ovaj kraj svjedoči i zbornik Stjepan Radić i HSS u dugoselskom kraju (2014.). U nastavi povijesti promaknulo mi je ime Josipa Predavca, političara rođenog u Rugvici koji je ubijen ispred svoje kuće u Dugom Selu, a koji je bio potpredsjednikom HSS-a i zamjenikom Stjepana Radića. Zbog svoje važnosti ne čudi da i jedna dugoselska ulica nosi njegovo ime. Od političkih me događanja osobito iznenadilo kako je ugovor Cvetković-Maček zaključen 1939. upravo u Božjakovini! Nevjerojatno je koliko se događaja odigralo na ovome prostoru, a da toga nisam ni bila svjesna...

Osim spomenutih poznatih imena u hrvatskoj povijesti, potrebno je istaknuti i dva imena koja su uže vezana uz povijest Dugog Sela. Naravno, važnih ljudi za ovaj grad bilo je toliko da je napisana i knjiga koja obuhvaća njihove živote i ulogu u gradu i iz koje crpim bogatstvo podataka,[1] no zasad će biti dovoljno spomenuti samo dvojicu Dugoselaca. Ime Josip Zorić spomenula sam kada sam govorila o Isidoru Kršnjavom koji je napravio procjenu stare dugoselske crkve. On je 1900. uspio preseliti župu iz Prozorja u Dugo Selo u novu crkvu koju je projektirao poznati austrijski arhitekt Herman Bollé. Josip Zorić, osim što je bio župnik, bio je i književnik i političar. Pisao je pripovijetke i romane, a radnje se njegovih tekstova odvijaju u Zagorju, Turopolju te dugoselskom području odakle je crpio motive za svoja prozna djela. Neki od problema kojima se bavio bili su otpor nasilnom odnarođivanju, raspadanje seoskih zadruga, propadanje seljačkih gospodarstava i razdioba vlastelinske zemlje. Književnik Hranilović istaknuo je kako su Zorićevi romani bili osobito popularni u krugu publike kojoj su bili namijenjeni. Istražujući o osobi po kojoj je ulica u kojoj živim te škola koju sam pohađala dobila ime, moram spomenuti kako sam ostala više nego ugodno iznenađena kada sam saznala kako je upravo Ksaver Šandor Gjalski, poznati hrvatski književnik koji je djelovao u razdoblju realizma, naveo kako mu je njegov vjeroučitelj Josip Zorić bio prva osoba od koje je naučio voljeti roman. Uistinu nevjerojatno! Osim što se bavio književnim radom, bio je i političar koji se istaknuo kao dugoselski zastupnik, ni manje ni više, u Hrvatskome Saboru. Zbog svojega bogatog angažmana u javnom životu grada ne čudi zašto glavna ulica i stara osnovna škola u Dugom Selu nose njegovo ime. Druga osnovna škola dobila je ime po Ivanu Benkoviću koji je bio učitelj, a potom ravnatelj u osnovnoj školi u Dugom Selu. On je 1907. osnovao je seljački pjevački zbor koji 1921. dobiva naziv Hrvatsko pjevačko društvo Preporod, iz kojeg će se razviti danas poznato Kulturno umjetničko društvo „Preporod“, dugoselsko amatersko folklorno društvo koje osvaja brojne nagrade na natjecanjima folklornog ansambla i tamburaškog orkestra.

Spomenuto je društvo u prošlosti imalo vrlo značajnu ulogu jer je uključivalo stanovnike u svoj bogati program. Ljudi su tako mogli prisustvovati predstavama amaterskoga kazališta, nastupima pjevačkoga zbora, limene glazbe, folklorne i tamburaške sekcije i koledarica te gledati kinopredstave. Kako sam šesnaest godina plesala i pjevala u KUD-u Preporod, tako se mogu prisjetiti kako sam uvijek uživala u nastupima i takvom tipu njegovanja tradicije, no moram priznati da bih svemu tome dala još veći značaj da sam znala koliku je dugu povijest i veliku važnost Preporod imao u društvenu životu Dugoselaca. Trebam još spomenuti i Narodno sveučilište, današnje Pučko učilište Dugo Selo koje provodi različita kulturna, obrazovna i informativna događanja kao što su Stara jela 'z Dugog Sela, Anđelek fest, Noć muzeja i slično. U sklopu nekadašnjeg Sveučilišta, odnosno POU Dugo Selo od samog početka djeluje i lokalno glasilo Dugoselska kronika koju su osnovali Grad Dugo Selo i općine Brckovljani te Rugvica. Kada je 1870. izgrađena željeznica između Zagreba i ugarske granice, Dugo Selo dobiva na značaju te se počinje još više razvijati. Kao još jedno žarište društvenog života mojega grada bila je i gostionica „Stari krovovi“, nekad poznata kao gostionica Vilima Šterka, koja se nalazi nasuprot dugoselskom željezničkom kolodvoru, što je bilo idealno mjesto za okupljanje, a koje datira iz davne 1890. To je najstariji postojeći ugostiteljski objekt u dugoselskom kraju u kojem su se nekoć organizirale brojne zabave i plesnjaci. Iako je bilo brojnih mjesta u kojima su se Dugoselci družili i zabavljali, spominjem samo ovo jer ono još uvijek živi, makar ne više tako aktivnim životom. Može se reći kako su „Stari krovovi“ uistinu stari. Kako su oni primjer očuvanosti stare tradicijske gradnje, ali i starinske atmosfere koja se ostvaruje interijerom i detaljima, tako se sjedeći za starim drvenim stolom i ispijajući svoje piće dok vam pogled luta po brojnim crno-bijelim fotografijama, uokvirenim parolama, slikama i izrescima iz novina te osobito onda kada se ovdje održavaju likovne izložbe, koncerti i brojni književni susreti, uistinu možete osjećati kao da onaj dobri, stari dugoselski duh još uvijek prebiva na ovom mjestu ne želeći ga napustiti.

Nadalje u mojemu se gradu između dvaju svjetskih ratova razvio raznovrstan sportski život. Prva sportska udruga osnovana je 1919., Dugoselski športski klub 1923., a 30-ih su se osnovala dva kuglačka kluba. Dugo Selo bila je omiljena turistička atrakcija u 70-ima i zbog bazena na Martin bregu koji brojni Dugoselci još uvijek ne mogu „preboljeti“. Bogat sportski život nastavlja se i danas sa Sportskim centrom Dugo Selo čiji sportaši osvajaju brojne nagrade u različitim područjima. Za one koji su težili mirnijem obliku druženja, mogli su se okupljati od 1890. u Narodnoj čitaonici koja je mijenjala svoje lokacije, a iz koje se razvila Gradska knjižnica Dugo Selo.

Kada govorim o Dugom Selu, trebam spomenuti i DVD Dugo Selo koju svoju povijest ima od 1893., zatim Dječji vrtić Dugo Selo koji je osnovan 1976. i od tada bilježi rast broja djeca, potom dvije spomenute osnovne škole koje svjedoče o broju djece u Dugom Selu jer se 2010. zbog prevelikog broja djece Osnovna škola Dugo Selo dijeli na Osnovnu školu Josipa Zorića i Osnovnu školu „Ivan Benković“, potom Osnovnu glazbenu školu Dugo Selo koja s radom počinje 2010. godine i od tada postiže svjetske uspjehe, a u svojem novoopremljenom prostoru planira različite programe te Srednju školu Dugo Selo koja, zahvaljujući većem broju usmjerenja, nastoji udovoljiti različitim interesima učenika. Moj grad ima još mnogo, mnogo toga, no uskoro se trebam zaustaviti s pisanjem pa je najbolje znatiželjnom čitatelju dopusti da i sam nešto dozna o ovom malom, ali velikom gradu.

Dugo Selo ima bogatu prošlost, prošlost koja nije stala u ove retke, ali se nadam da ću jednom prilikom moći reći i još nešto više. Ljepota prirode, blizina Zagrebu, ali istovremeno udaljenost od njega, u pravoj mjeri da se odmaknete od njega kada vam dosadi i da mu brzo dođete kada ga se zaželite ili kada vam zatreba. No, ono najvažnije što ovaj grad čini posebnim jest njegov potencijal, ljudi željni promjene, mladi i oni koji se tako osjećaju, a čiji interesi mogu pridonijeti zajedničkoj budućnosti.

Nadam se da je ova kratka povijest u kombinaciji s mojim doživljajima rodnoga grada razveselila njihove građane i osvježila im pogled na njega, a one koji se čude njegovu imenu ili ga samo još nisu posjetili potaknula da to učine i da se uvjere zašto poznata dugoselska pjesma pjeva „to je naše Dugo Selo kaj ga rad imemo vsi“.