„SPOZNATI, ZAVOLJETI I PRIHVATITI SEBE“

Čovjek je izrazito kompleksno biće sastavljeno od mrtve materije, vegetativni život, psihički život i duhovni života. Čovjek nije samo tijelo ili samo psiha. Čovjek je cjelina tijela, psihe i duha. Bez tijela čovjek nije čovjek, tako niti bez duhove duše. Duhovna duša oživljava tijelo i psihu. A ono po čemu je čovjek uistinu čovjek jest njegova duhovna dimenzija.

To je njegova antropološka dimenzija. Antropološka razina je najvažnija jer po njoj čovjek misli, govori i stvara. On je vrhunsko biće stvaranja. Kruna stvaranja. Ontološki gledano, oduvijek je nešto postojalo. Kada gledamo svijet oko sebe, on je nekako trebao nastati. Otkuda svemir? Zašto je zemlja stavljena u središte svemira? Tko je stvorio zemlju? Tko je stvorio toliko bilje, cvijeće… koje je svako na svoj način predivno gotovo savršeno? I čovjek uistinu dolazi do spoznaje, da je oduvijek nešto postojalo. Da iz ničega ne može nastati nešto, nego da to nešto koje je stvorilo ovaj svijet pa i mene je Osoba - Bitak, egzistencija, postojanje. A Bitak je nemjerljiv, o on je duh. Cijeli svijet je sazdan na temeljima, dobrote, ljubavi, istine i ljepote.Tako i čovjek. Stvoren je iz ljubavi i ima svoje vegetativni život, psihički život i duhovni život. Niti jedan čovjek se ne možeš pomiješati s ni jednim čovjekom ljudske povijesti, ni sa sedam milijardi ljudi. Svaki čovjek je original, jedinstveni. Čovjek kratkotrajno boravi na zemlji od rođenja do smrti. On je vezan za zemlju, jer ima potrebe tijela da čuva svoje zdravlje, da uzdržava svoj zemaljski život, on je vezan za ono što je zemaljsko. No on ima besmrtnu dušu i duhovnu dimenziju te je nezaustavljivo i vječno vezan za vrednote, gledanje onog što dolazi, uz projekte, čežnje… Čovjek je biće razapet između neba i zemlje, između ograničenog i vječnog.

Dakle, čovjek nije čovjek po svojoj fizičkoj ili psihičkoj strukturi, nego po duhovnoj duši, po svojoj antropološkoj razini. Da bi čovjek u potpunosti shvatio svoju vrijednost i svoju cjelovitost tijela, psihe i duhovne duše na tribinu antropološke medicine i hagioterapije pozvan je gost predavač da prisutnima, kao iskusni psiholog objasni psihičku strukturu čovjeka i njegovu interakciju u smjeru tjelesnosti i duhovnosti. Čovjek svojim pristankom oblikuje svoj život. Čovjek je pozvan uvijek biti na strani dobra i činiti dobro. Pozvanje svakodnevno se od zla obraćati prema dobru. Jedan od najosnovnijih razloga zašto se ljudi boje promjene i obraćenja leži u zahtjevnom životu obraćenog čovjeka. Želju za obraćenjem ima čovjek koji istinski želi promjenu života. Stvoritelj uživa u našem nastojanju da upoznamo, zavolimo i prihvatimo sebe.  Da bi čovjek postigao konačan cilj svoje egzistencije čovjek treba u ovom životu spoznati, zavoljeti i prihvatiti sebe. Čovjek je cijelim svojim bićem usmjeren prema Stvoritelju svega svijeta . Temeljno pitanje koje čovjeka dovodi do obraćenja tj. obrata od zla ka dobru i koje ga dovodi Stvoritelju je  je pitanje Tko sam ja?Čiji sam? Otkuda sam došao? Kamo idem? Bez odgovora na to pitanje tko je to čovjek , on ostaje ranjen, povrijeđen i izložen svom zlu koji je u svijetu. Ne znajući se oduprijeti zlu i ako dopusti da ga to zlo zahvati čovjek može čak oboljeti na psihofizičkoj razini. Mnoge psihofizičke bolesti nastaju kao posljedica potiskivanja agresije, srdžbe, mržnje, nezadovoljstva i drugih bolnih emocija i trauma.

Zbog straha ili nemogućnosti izražavanja emocija, osoba te doživljaje potisne u podsvijest gdje jedno vrijeme taj sadržaj u podsvijesti bude zaštićen. U časovima jačih kriza i stresnih situacija taj se sadržaj dramatično aktivira i ozbiljno ugrožava psihofizičko, pa i duhovno zdravlje osobe. Emocije su slijepa sila, veoma jaka, a bez razuma i osjećaja za realnost i istinu.

U izražavanju emocija moguća su tri stava: 1) potisnute emocije; 2) impulzivno izraziti emocije bez ikakve kontrole; 3) izraziti emocije svjesno i kontrolirano

Potiskivanje emocija nije zdravo jer potisnuti osjećaji opterećuju psihu i ona traži sve moguća načine da se oslobodi potisnutih bolnih emocija. Ukoliko pronađe normalan zdrav način izražavanja svojih emocija, psiha će naći patološki način da izrazi ono što je muči a to će se očitovati preko psihosomatskih bolesti kao što su čir na želucu, infarkt, moždani udar, bolesti krvožilnog sustava. Stoga potiskivanje emocija  nije zdravo jer uzrokuje mnoge psihosomatske bolesti. A mnoga istraživanja su pokazala da među njima i dr. Arthur Jores u svojoj knjizi „ Čovjek i njegove bolest“ potvrđuje da 70% psihosomatskih  bolesti dolazi iz duhovne dimenzije  a samo 30 % uzrokovano je bakterijama i virusima.

Jedini ispravan način postupanja s emocijama jest njihovo kontrolirano izražavanje kroz riječi- verbaliziranjem emocija, kroz suze odnosno plač, kroz smijeh, bavljenjem nekim hobijem, sportom, glazbom i slično. Daniel Goleman u svojoj knjizi „Emocionalna inteligencija“ govori da 80% uspjeha u životu čovjeka ovisi o emocionalnoj inteligenciji.

Stoga  je bitna emocionalna inteligencija koja podrazumijeva svjesnost svojih emocija, prihvaćanje, upravljanje njima. Recept sv. Pavla bi bio „Plačite sa zaplakanima i radujete se s onima koji se raduju“.

Ako se osoba prepusti samo stihiji afektivne procjene, zaustavit će svoj ljudski i duhovni rast i krenut će putem regresije u koj se mogu aktivirat svi nerazriješivi konflikti, latentna psihopatologija te infantilno ponašanje. Da se ne bi to dogodilo potrebno je aktivirati svoju razumsku sposobnost, uvesti razum koji ne misli samo subjektivno nego objektivno.

Emocionalni um misli samo na sebe, i traži samo svoju korist. A racionalni um misi na Boga i bližnjega i traži objektivne vrijednosti i univerzalno dobro. Mi obnavljamo svoj um svaki puta kada ne dopustim da nas sebične emocije  vode i usmjeravaju naš život.

Aktiviranjem racionalnog uma koji trijezno razmišlja i objektivno prosuđivanje, ostvarujemo nužan preduvijet da nas milost Božja zahvati, sukladno našoj dobroj volji, u nama neprestano djeluje. Naša vjera kao  i svakodnevno iskustvo svjedoči nam da autentična duhovnost pomažeu terapiji duhovnih i tjelesnih bolesti.

Anđelka Knezović Svetec, hagioasistentica CHDS