Uskrs, pet sati ujutro, probijaju se prve zrake sunca, a tradicija paljenja vuzemke u Obedišću Ježevskom nastavlja se iz godine u godinu. Složno društvo DVD-a Obedišće Ježevsko i ostalih mještana skuplja se kao i svake godine na istom mjestu i uskršnje jutro provodi kao velika obitelj.

Ravno pedeset godina prošlo je od prve vuzemke u Obedišću Ježevskom, a na tako veliku i značajnu brojku začetnici ove tradicije odlučili su podijeliti uspomene i pobliže nam opisati kako je ova tradicija započela.

Glavna akterica i začetnica svega je gospođa Slavica Cesar. Upravo je ona iz rodne Leprovice udajom donijela ovu tradiciju u Obedišće Ježevsko. Sad već poprilično davne 1975. godine odlučila je nastaviti svoju tradiciju paljenja uskršnjeg krijesa, popularne „vuzemke“ te su joj se priključili i mještani. Prve vuzemke bile su prilično skromne s nekoliko dobrih prijatelja i kojom bocom „tekućeg zlata“ uz pjesmu i veselje. Kako kaže gospođa Slavica u to vrijeme nisu se svi usudili biti dio ove tradicije pa je vuzemka bila skromna, ali paljena je svake naredne godine. Ispričala nam je i kako su im se tijekom rata na vuzemki priključile i izbjeglice iz Pakraca koje su oni kao dobri domaćini lijepo ugostili i svi zajedno slavili Uskrs. Njima se zaista svidjela ova tradicija te su joj se priključili i naredne godine.

Svake godine vuzemka je privukla sve više ljudi i uvele su se i neke nove tradicije. Tako se unazad nekoliko godina na krijesu peku jaja sa šunkom te svi zajedno doručkuju uz pjesmu i veselje. Tradicija paljenja je ujutro u pet sati, a iako je to poprilično rano vuzemku ne propuštaju ni oni najmlađi već zajedno s obitelji prisustvuju i uživaju u prekrasnim običajima svojih baka i djedova.

Početaka i mladosti prisjetio se i Berislav Cesar koji nam je ispričao kako su im 1999. zapalili vuzemku prije vremena te su se od tada odlučili na noćnu stražu i čuvanje vuzemke. Kaže kako su prije radili prave velike vuzemke na koje su iskoristili i do dvadeset metara drva, ali im nije žao jer su se zabavili i održali tradiciju.

Pola stoljeća zaista nije mala brojka. Tradiciju su nastavili bez obzira na okolnosti i nastavljaju je i dalje. Zaista vrijedi ono pravilo da se prenosi s koljena na koljeno jer i današnja djeca sudjeluju u ovoj prekrasnoj tradiciji i uvjerena sam kako će samo nastaviti istim tempom dalje. Ovi ljudi, Obeđani, dokazuju da stara narodna „bolje da umre selo nego običaji“ nije samo floskula već da su srcem i dušom u tradiciji. Od srca im želimo da tradiciju nastavljaju i dalje i da je svake naredne godine sve veća i bogatija. Leonarda Dragojević

{gallery}images/travanj_2025/vuzemka{/gallerya}