Autor: Ivan Sonarić

Dio ekonomski stručne te ekonomski nestručne javnosti smatra kako se tečaj HRK (hrvatska kuna, kn) u odnosu na EUR (Euro, €) umjetno održava. Odnosno, smatra se kako bi HRK u odnosu na EUR bila puno slabija da nema intervencija HNB-a (Hrvatska narodna banka) na deviznom tržištu. Za početak u ovoj kratkoj analizi želim dokazati kako je taj dojam pogrešan.

 

Spot intervencije HNB-a u periodu od 2000.-2018. godine

Analizu ćemo započeti u 2000. godini te ćemo ju završiti u 2018. godini. HNB u periodu od 2000.-2018. godine provela je 131 tzv. spot intervenciju tj. središnja banka intervenira na deviznom tržištu kupnjom ili prodajom deviza ovisno o statusu deviznog tržišta (osnovni zakoni ponude i potražnje). Matematički gledano možemo izračunati kako je HNB intervenirala 7 puta godišnje (131/19 = 6,89 što je približno 7), odnosno intervencija HNB-a događala se nešto češće od svaka 2 mjeseca (12/7 = 1,71, što je skoro svaka 2 mjeseca). No, nije sve tako jednostavno jer intervencije nisu bile jednako raspoređene na godišnjoj razini.  

slika1

Slika 1 EUR/HRK, kuna za euro, 1994.-2018.

Broj intervencija HNB-a najlakše je prikazati kretanjem tečaja EUR/HRK. Gore navedenu sliku podijeliti ćemo na tri razdoblja. Prvo razdoblje uključivati će period od 1994. sve do 2001. godine gdje je fluktuacija vrijednosti od najviše do najniže točke varirala +/- 8%, no to razdoblje ne promatramo u ovoj analizi. Drugo razdoblje krije se u periodu od 2001. do 2009. godine, to je ujedno i razdoblje gdje je provedeno najviše (70%) deviznih intervencija HNB-a. Na grafu je vidljivo kako je drugo razdoblje (2001.-2009.) obilježeno brojnim oscilacijama EUR/HRK te je sasvim jasno da je u tom razdoblju bilo najviše intervencija HNB-a, no to nije iz razloga umjetnog održavanja tečaja već iz razloga održavanja stabilnosti valute. Treće razdoblje, koje započinje od 2009. te traje sve do danas, obilježeno je umjerenim oscilacijama tečaja te je u tom razdoblju primjenjivana intervencija svaka 3,3 mjeseca što je malo češće od četiri puta godišnje. Tržište se u proljeće 2009. u potpunosti smirilo iz razloga što se smanjio međunarodni tok kapitala. Zbog broja intervencija u trećem razdoblju možemo zaključiti kako je tečaj u trećem razdoblju najbliži svojoj nominalnoj vrijednosti koju određuje tržište, a ne količina intervencija HNB-a ili slučajno monetarna politika države kao što većina javnosti to misli.

Temeljna ideja ovog članka je prikazati kakav je utjecaj tečaja prilikom konverzije valute. Kao temeljno pitanje postavlja se: ''Mogu li građani i poduzeća na konverziji zaraditi, izgubiti ili će jednostavno konverzija biti neutralna?''. U nastavku ću se potruditi dati što jednostavniji odgovor na ovo pitanje.

Mogu li građani i poduzeća na konverziji zaraditi, izgubiti ili će jednostavno konverzija biti neutralna?

U ovome dijelu fokusirati ćemo se na precijenjeni i podcijenjeni tečaj i što to znači za nas. Neutralni scenarij konverzije moguć je samo ukoliko dođe do konverzije po ravnotežnom tečaju te iz tog razloga to za sada ostavljamo po strani. Važno je napomenuti kada je devizno tržište slobodno i kada ono funkcionira kao u Hrvatskoj te je dio demokratskog procesa sukladno tome postoje mnoga čvrsta pravila koja će priječiti nastanak potencijalne štete ili koristi za pojedinca. Povijest konverzije valuta prepuna je procesa koji su izvedeni u stresnom političkom i ekonomskom razdoblju te ujedno i u nedemokratskim uvjetima. Mnoge vlasti su određivale načine konverzije bez uvažavanja stvarnog stanja na deviznom tržištu pa su direktno pogodovale određenom sloju društva. Ukoliko vlast pogoduje sloju društva koji posjeduje stranu valutu vlast će proces konverzije provesti po tečaju iznad tržišne vrijednosti, što znači da je proces konverzije proveden po precijenjenom tečaju. Najpoznatiji slučaj konverzije po precijenjenom tečaju je konverzija istočnonjemačke u zapadnonjemačku marku. Konverzija je izvršena u omjeru 1:1, dok je stanje na istočnonjemačkom tržištu bilo daleko od toga omjera. Isti je slučaj u obrnutom scenariju kada vlast pogoduje sloju društva koji posjeduje domaću valutu te Vlast pristaje na konverziju po podcijenjenom tečaju. Nakon što sam ukratko objasnio što znači konverzija po precijenjenom, a što podcijenjenom tečaju prelazimo na hipotetski primjer iz prakse kojim ćemo lakše shvatiti koju su scenariji ukoliko dođe do konverzije po jednom od tečaja.

Za početak zamislimo da u Hrvatskoj posjedujemo dvije vrste štediša. Jednog štedišu nazvati ćemo Marko, a drugoga ćemo nazvati Tomislav. Tomislav štedi u kunama te je uštedio 75.700 HRK (prema srednjem tečaju HNB-a, na dan 17. siječnja 2021. godine), Marko štedi u eurima te je uštedio 10.000 EUR (što je 75.700 HRK prema srednjem tečaju HNB-a, na dan 17. siječnja 2021. godine). Nakon štediša dolazimo do dužnika. U ovom našem primjeru imamo 2 dužnika (korisnika kredita) jedan od njih je Ivan koji podiže kunski kredit, a sa druge strane imamo Daria koji je podigao kunski kredit sa valutnom klauzulom u euru (''Valutna klauzula je ugovorna odredba kojom se ugovorne obveze - glavnica, kamate, druge obveze) svake strane izražavaju u kunskoj protuvrijednosti strane valute po unaprijed definiranom/ugovorenom tečaju'', https://www.erstebank.hr/hr/pomoc/help-center/krediti/sto-je-valutna-klauzula, pristup: dana 17. siječnja 2021. godine). U nastavku na slikama je prikazana bilanca banke koja je po svome sastavu jednostavna što znači da ne posjeduje rizike te ne treba posjedovati vlastita sredstva tj. kapital. U stvarnosti gotovo nikada to nije situacija, no iz razloga jednostavnosti upotrijebio sam primjer jednostavne banke. Na prvoj slici je prikazano kako je Tomislavova ušteđevina plasirana Ivanu u obliku kunskog kredita, dok je Markova ušteđevina plasirana Dariu u obliku kredita sa valutnom klauzulom u eurima (Slika 2). Na temelju slike vidljivo je kako na dan prije konverzije banka ima obvezu prema Tomislavu u iznosu od 75.700 kuna (Tomislavova štednja), dok banka stvara potraživanje prema Ivanu u iznosu 75.700 kuna (Ivanov kredit). U sljedećem primjeru razlika je u vezi valute odnosno Markova štednja nalazi se u eurima dok se Dariov kredit nalazi u kunama samo je vezan valutnom klauzulom uz euro što je ekvivalent Markove štednje.

slika2

Slika 2: Prikazana je bilanca banke na dan prije konverzije

Nakon što sam objasnio uvjete na dan prije konverzije dolazimo do tog kobnog dana, DAN KONVERZIJE. Na sljedećoj slici (Slika 3) prikazana je bilanca banke kada je vlast pristala na konverziju po podcijenjenom tečaju (tečaj slabiji od tržišnog). Zamislimo da ekonomski stručnjaci ili grupa lobista uvjerava vladu ili središnju banku da bi se konverzija trebala provesti po podcijenjenom tečaju odnosno da se konverzija treba provesti po tečaju 10 HRK za 1 EUR. U tom slučaju došlo bi do raspodjele između Tomislava (kunski štediša) i Ivana (kunski dužnik). Tomislav koji je na dan prije konverzije imao štednju u protuvrijednosti 10.000 eura nakon provedene konverzije (zamjene valute) ostalo mu je samo 7.570 eura što je za 2.430 eura manje te u ovom slučaju Tomislav je gubitnik u ovom procesu konverzije. Dobitnik ovog procesa konverzije po podcijenjenom tečaju je Ivan (kunski dužnik, podigao kredit u kunama) zato što je njegovo dugovanje od 75.700 HRK (približno 10.000 eura) smanjeno za 2.430 eura (18.395,10 HRK). Statički gledano dolazimo do zaključka kako se dogodila jednostavna raspodjela dobiti gdje je Ivan dobio ono što je Tomislav izgubio tj. radi se o promjeni od 2.430 eura. Na slici tri promjena dobitnika označena je iznosom zelene boje dok je promjena gubitnika označena iznosom crvene boje.

slika3

Slika 3: Prikazana je bilanca banke na dan konverzije po podcijenjenom tečaju

Sljedeća slika, odnosno slika broj 4, prikazuje obrnutu situaciju od prethodne. U tom slučaju dolazi do konverzije po precijenjenom tečaju. Nakon što smo došli do zaključka kako u procesu konverzije dobitnici su dužnici u ovom je slučaju obrnuto. Kada dolazi do konverzije po precijenjenom tečaju dobitnici su u ovom slučaju štediše. Točnije, u ovom našem hipotetskom primjeru dobitnik konverzije po precijenjenom tečaju je Tomislav (kunski štediša) kojemu je štednja na dan prije konverzije iznosila 75.700 HRK, a na dan nakon konverzije štednja je iznosila 15.140 eura što je za 5.140 eura više nego na dan prije konverzije (ukoliko gledamo iznos na dan prije konverzije štednja je iznosila 10.000 eura prema tržišnom tečaju, a štednja nakon konverzije iznosi 15.140 eura prema precijenjenom tečaju). Na drugoj strani imamo gubitnika ovog procesa konverzije Ivana kojemu je dug porastao za 5.140 eura tj. konverzija po precijenjenom tečaju nikako ne ide u korist dužnicima (kreditno opterećeni dio stanovništva). Bitno je napomenuti kako je ovaj gubitak za Ivana samo fiktivan jer ukoliko dolazi do konverzije dolazi i do promjene u platnom prometu te će Ivanova plaća narasti za isti postotak pa se odnos duga i dohotka (rata/anuitet kredita i plaća) neće promijeniti.

slika4

Slika 4: Prikazana je bilanca banke na dan konverzije po precijenjenom tečaju

Naravno, nije sve tako jednostavno. Nakon što sam predstavio dobitnike i gubitnike procesa konverzije dolazimo do problema. Dario (dužnik za kredit sa valutnom klauzulom) i Marko (štediša u eurima), njihovi ''brojevi'' su ostali nepromijenjeni. No to ipak nije tako, svima njima (Ivan, Tomislav, Dario i Marko) su se primijenili imovinski i dohodovni odnosi. Primjer, ako svi primaju dohodak (plaću) u kunama, plaće preračunate u eure nakon konverzije po podcijenjenom tečaju (10 HRK za 1 EUR) past će za 25,3 % u odnosu na tečaj prije konverzije. Prema tome dobitak Ivana (Slika 3.) zapravo je iluzija. Ivan je manje dužan u eurima nego prije konverzije, no kako mu je plaća smanjenja za isti postotak njegov realni stupanj zaduženosti ostao je isti, a kupovna moć mu je smanjenja. Tek kada bi Ivan imao dohodak ili neku vrstu imovine u stranoj valuti (iznajmljuje poslovni prostor u Frankfurtu koji naplaćuje 1.500 eura mjesečno), mogao bi stvarno biti na dobitku. Prema primjeru s podcijenjenim tečajem, realna kupovna moć u eurima pala je svakome tko prima plaću u domaćoj valuti (u ovom našem slučaju u kunama). Dobitnici ovog procesa su izvoznici koji će i dalje nastaviti naplaćivati svoje inozemne usluge kao i prije konverzije, no protuvrijednost domaćih troškova (najamnina, plaće radnika, potrošni materijal itd.) past će nakon procesa konverzije po podcijenjenom tečaju te će se tu stvoriti dobitak za izvoznike. Nakon što je primjer objašnjen na podcijenjenom tečaju, želja mi je potaknuti čitatelja na razmišljanje da stvori sliku o tome kako bi izgledao proces konverzije po precijenjenom tečaju.

 

Dodatak za kraj

Ideja ovog kratkog projekta je upoznati širu javnost što ih očekuje ulaskom u Eurozonu. Važno mi je dodati kako sam htio ostati što neutralniji u ovom članku i dopustit čitatelju da izgradi svoje mišljenje u pogledu sa tečajem koji će se primjenjivati u procesu konverzije HRK i EUR-a. Ovo je jedan od prvih članaka sa kojim ću započeti upoznavanje građana s eurom (valutom, a ne europskim natjecanjem u jednom od sportova) te se iskreno nadam da će ga netko i pročitati jer će ulazak Hrvatske u Eurozonu doista ostaviti trag i na njemu samome (čitatelju). Ukoliko, postoje bilo kakva pitanja vezana uz sam članak/analizu molio bih Vas da se obratite putem Messengera na Facebook profilu pod imenom Ivan Sonarić.

Ivan Sonarić, 22 godine

Član Savjeta mladih Grada Dugog Sela