U prostoru KIC-a večeras je održano predstavljanje nove knjige Jadranka Kosor Žene koje mašu rukama, u organizaciji Gradska knjižnica Dugo Selo. Riječ je o jedanaestoj knjizi istaknute hrvatske političarke, novinarke i publicistkinje koja je obnašala dužnost predsjednice Vlade Republike Hrvatske od 2009. do 2011. godine, kao prva i dosad jedina žena na toj funkciji. Kosor je tijekom dugogodišnje političke karijere bila i saborska zastupnica u više mandata, potpredsjednica Vlade te ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, a aktivno je sudjelovala i u ključnim političkim procesima, uključujući završetak pregovora Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji.

O knjizi je s autoricom razgovarao ravnatelj knjižnice Predrag Topić, koji je moderirao večer obilježenu iskrenim i emotivnim tonom.

Nova knjiga bivše premijerke donosi osobnu i ogoljenu priču o bolesti, oporavku i suočavanju sa starenjem – temama o kojima se, kako je naglasila autorica, još uvijek premalo govori otvoreno. Kosor je godinama skrivala ozbiljne probleme s koljenima, čak i tijekom obnašanja najviših državnih dužnosti, sve dok bol nije postala neizdrživa.

Pred dugoselskom publikom Kosor je otvoreno govorila o osobnim iskustvima koja su poslužila kao temelj za nastanak knjige – dugogodišnjim problemima s koljenima, dvjema teškim operacijama te zahtjevnom procesu oporavka. Iako su bolovi započeli još prije više od dva desetljeća, priznaje kako je, poput mnogih, odgađala liječenje do trenutka kada više nije mogla funkcionirati.

„I u mom premijerskom mandatu bilo je dana kada gotovo nisam mogla stati. Nisam mogla izaći iz auta ni sići niz stepenice, ali to se nije vidjelo“, istaknula je autorica, dodajući kako ju je upravo to iskustvo potaknulo da progovori bez zadrške, u nadi da će ohrabriti druge.

Knjiga donosi intiman, često autoironičan pogled na bolest, starenje i svakodnevne izazove s kojima se suočavaju osobe koje žive same. Kosor ne skriva težinu oporavka – od povratka kući nakon rehabilitacije do obavljanja osnovnih kućanskih poslova na štakama, što je, kako kaže, doživljavala kao vlastiti napor, ali i svojevrsne pobjede.

Posebno je naglasila i emocionalne aspekte tog razdoblja, uključujući oslanjanje na pomoć sina, ali i trenutke kada je ostajala sama suočena s nemoći. Upravo ta nemoć, istaknula je, bila je najteži dio procesa.

Osim osobnih borbi, knjiga se dotiče i odnosa, obitelji i protoka vremena. Među upečatljivijim epizodama izdvojila je susret s poznanikom iz mladosti nakon čak 58 godina, kroz koji progovara o promjenama koje donosi starost – fizičkim, ali i emocionalnim. „Starost je okrutna, mijenja ljude do neprepoznatljivosti“, rekla je, iskreno opisujući vlastiti doživljaj tog susreta.

Unatoč teškim temama, autorica je naglasila kako knjiga nije lišena humora, pa ni na vlastiti račun. „Sama sebi se znam i nasmijati i narugati“, rekla je, ističući važnost samoironije u suočavanju s izazovima.

Kosor se u knjizi ne odriče ni politike, koju opisuje kao „dar i kaznu“, a interes publike za njezin eventualni povratak u politički život i dalje je prisutan. „Žene koje mašu rukama“, kako je zaključeno na predstavljanju, riječ je o djelu koje progovara o pobjedi nad boli, strahom i ograničenjima – te o snazi da se, unatoč svemu, ponovno stane na vlastite noge. I.G.O.