Povodom Međunarodnog dana slijepih i slabovidnih osoba, obilježenog svugdje u svijetu s jučerašnjim datumom, upoznali smo mladog i srdačnog profesora glazbene kulture Osnovne škole „Josip Zorić“ Dugo Selo Karla Bogataca koji od početka školske godine predaje učenicima četvrtih i šestih razreda. Karlo Bogatac, 26-godišnji profesor s diplomom Muzičke akademije, slijepa je osoba od rođenja.
Svoju ljubav prema glazbi njegovao je odmalena – završivši uz redovno obrazovanje osnovnu i srednju glazbenu školu, smjer teorija glazbe i klavir u Rijeci, a studij na Muzičkoj akademiji završio je u Zagrebu gdje je donedavno i živio. Nastavničkim zaposlenjem u Dugom Selu, inače njegovim prvim radnim mjestom, Karlo Bogatac se ujedno nedavno preselio u naš grad i postao naš sugrađanin.
„U Dugom Selu me posebno oduševila otvorenost ljudi, spremnost da te svatko pozdravi, komunicira s tobom, što je nemoguće naći u velikim sredinama. Osjeća se jedna ugodna, familijarna atmosfera“, dijeli svoje dojmove o novoj radnoj i životnoj sredini.
Otvoreno u razgovoru otkriva kako je prezadovoljan s novom radnom okolinom, učenicima i kolegama, ali i sa cjelokupnom dugoselskom zajednicom. Velike pohvale ima za učenike koji su lijepo odgojeni, empatični i spremni pomoći. „Za njih je zasigurno nova situacija imati slijepog profesora, no su pokazali veliku susretljivost, brigu i volju za pomoći. Suradnja s kolegama je isto tako odlična. Spremni su na suradnju, bilo kakvu pomoć. Tu su da mi prenesu i pomognu sa svojim iskustvima. Doista sam sa svima zadovoljan“, poručio je Bogatac.
S druge strane, svoje nezadovoljstvo izražava zbog dugoselskog željezničkog kolodvora – velike, nepremostive arhitektonske barijere za slijepu osobu, ali i za sve osobe s invaliditetom. „Kolodvor je apsolutno nesiguran za kretanje slijepih osoba jer se na žalost vrlo lako može završiti na tračnicama jer traka vodilja uopće nema. Trenutno sam u fazi učenja kretanja do kolodvora i peripatolozi, osobe koje asistiraju osobama oštećena vida za samostalno, sigurno i učinkovito kretanje, upozorili su me da na dugoselskom kolodvoru moram imati pomoć“, upozorava profesor Bogatac.
„Moram pohvaliti da na velikom broju pješačkih prijelaza postoje taktilne ploče sa čepovima (upozorenja slijepim i slabovidnim osobama o opasnostima na putu, op.a.) što su pravilna europska arhitektonska rješenja. Kretanje glavnom i vrlo prometnom ulicom, Zorićevom, je uglavnom bez barijera, osim kada se kad-koji automobil parkira na nogostupu, što se puno češće događa u pokrajnjim ulicama. Građani bi trebali biti svjesni da radi takvog načina parkiranja, bez mogućnosti prolaska, slijepe osobe tada moraju ići na cestu. Također želim pohvaliti zvučni semafor kod osnovne škole, što me jako ugodno iznenadilo jer većina manjih gradova, kao što je Dugo Selo – nemaju takve semafore. Ni Zagreb nema na svim važnim, frekventnim križanjima takve semafore, dok eto Dugo Selo ima, što je pohvalno“, zaključuje.
Na kraju donosimo njegovu poruku uz Međunarodni dan bijelog štapa: „Svatko se može susresti sa slijepom ili slabovidnom osobom, jer na žalost sve više je i više slučajeva, a pri susretu s njom nikako se ne treba obeshrabriti. Normalno joj pristupite, kao i svakoj videćoj osobi, bez sažaljenja i straha. Slobodno joj možete pružiti ruku, reći joj „vidimo se“ – to je sasvim normalna komunikacija koju i mi slijepi, slabovidni prihvaćamo i koristimo. Možete ponuditi svoju pomoć, a slijepa ili slabovidna osoba će vam reći da li pomoć i kakva pomoć na kraju-krajeva im treba“, poručuje Karlo, dodajući kako nema nekog „zadanog kodeksa ponašanja“ u odnosu sa slijepim osobama. „Možda, recimo nije potrebno vikati u razgovoru sa slijepom osobom“, šali se Karlo, otkrivajući te nespretnosti videćih osoba u komunikaciji sa slijepima. „Naravno, osim ako postoji dodatni invaliditet uz sljepoću, što je onda možda opravdano. Sljepoća je težak invaliditet, no s njom se može živjeti, samo trebaš biti uporan i ustrajan“, poručio je na kraju s velikim optimizmom profesor Karlo.
I.G.O.
