S 28 godina Karolina Baginac iz Dugog Sela odlučila je ostvariti dugogodišnju želju i prijaviti se na dragovoljno vojno osposobljavanje. U trećem je naraštaju ročnika, a dvomjesečnu obuku prolazi u vojarni u Požegi. Svečanu prisegu položila je 28. kolovoza, pred obitelji koja je s njom podijelila ovaj važan trenutak.
Hrvatska vojska Karolinu Baginac zanimala je, kako kaže, još odavno. Pratila je vojne parade i različita događanja vezana uz vojsku, a posebno je poštovala ljude koji nose vojnu odoru. No dugo je vojni život promatrala izvana. Odluka da se prijavi na dragovoljno vojno osposobljavanje bila je korak kojim je odlučila to promijeniti.
„Odluka je došla iz moje dugogodišnje želje da upoznam vojni život i napravim nešto drugačije i izazovno. Hrvatska vojska me oduvijek zanimala. U jednom trenutku sam odlučila da ne želim samo gledati sa strane, nego želim sama iskusiti kako sve to izgleda“, kaže Karolina.
Smatra da za ostvarenje želje nikada nije kasno. Upravo je s 28 godina odlučila provjeriti kako će se snaći u potpuno novom okruženju i pred izazovima kakve dotad nije imala priliku iskusiti.
Vojna priča dio obiteljske priče
Njezinu odluku nije teško razumjeti ni kroz obiteljsku priču. Njezin otac Zoran bio je dragovoljac i hrvatski branitelj, a sudjelovao je i u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja. Odrastajući uz njegova sjećanja i priče o ratnom iskustvu, Karolina je od najranije dobi imala neposredan dodir s vojnom pričom.
„Često nam priča o svojim ratnim iskustvima i odrastala sam uz njegove priče, pa je vojna priča na neki način oduvijek bila dio naše obitelji. Mislim da je sve to sigurno utjecalo na mene i na moj odnos prema Hrvatskoj vojsci“, kaže.
Ipak, naglašava da je odluka o prijavi bila isključivo njezina. Otac ju je podržao i, kaže Karolina, bio vrlo ponosan na njezinu odluku. Za nju je, međutim, bilo važno da sama iskusi vojni život, prihvati novi izazov i vidi može li se u njemu pronaći.
Iznenađenje za kolege, briga za mamu
Dok obitelji njezina odluka nije bila potpuno neočekivana, za kolege na poslu bila je prilično iznenađujuća.
„Mojoj obitelji ta odluka ipak nije bila toliko iznenađenje jer su znali da me Hrvatska vojska oduvijek zanima. Mama se ipak malo više brinula i pitala se kako ću sve to podnijeti“, priča Karolina. Posebno je iznenadila sestru, kojoj nije niti rekla da se prijavila sve dok nije dobila poziv. Iznenađenje je, međutim, ubrzo zamijenila podrška. Obitelj je stala uz nju, a upravo joj je bilo posebno važno što su najbliži mogli biti uz nju i tijekom svečane prisege.
„Kada si umoran, moraš pronaći snagu i nastaviti dalje“
U vojarnu u Požegi stigla je 18. kolovoza. Svakodnevica na obuci, kaže, bitno je drugačija od života na koji je navikla. Dan je organiziran, postoji red, disciplina i raspored kojeg se treba pridržavati. Uz fizičke aktivnosti, tu su učenje, vježbe i različite vojničke obveze. Najzahtjevniji joj je upravo fizički dio, ali i prilagodba potpuno novom načinu života.
„Kada si umoran, moraš pronaći snagu i nastaviti dalje. Upravo kroz to učim da mogu puno više nego što sam mislila“, kaže Karolina. Prije odlaska na obuku imala je određenu predodžbu o tome kako bi vojni život mogao izgledati. No stvarnost je, kaže, ipak drugačija.
„Tek kada se nađeš tamo, shvatiš koliko discipline, truda i odricanja sve to zahtijeva.“ Bilo je trenutaka težih od očekivanih, ali i mnogo lijepih. Među njima posebno izdvaja osjećaj zajedništva. „Svi prolazimo kroz iste izazove i jedni druge bodrimo“, poručuje.
Više nego što je mislila da može
Nakon više tjedana obuke Karolina sve jasnije vidi da je sposobna izdržati i napraviti više nego što je prije mislila. Kada je teško ili je umorna, naučila je ne odustati odmah, već pokušati još jednom i dati sve od sebe. Obuka je, kaže, uči disciplini, odgovornosti i strpljenju, ali i važnosti ljudi koji su oko nje.
„Kada zajedno prolazimo kroz naporne trenutke, puno je lakše kada se međusobno bodrimo i pomažemo jedni drugima. Vjerujem da ću sve što ovdje naučim nositi sa sobom i nakon završetka obuke.“
A kada je riječ o anegdotama, teško joj je izdvojiti samo jednu. Iako je obuka ozbiljna i zahtjevna, kaže, svakodnevno se događaju situacije koje će još dugo pamtiti. Zajednički humor često im pomogne nakon napornog dana, a upravo će joj, uz sve ono što je naučila, najviše ostati u sjećanju ljudi koje je upoznala i zajednički trenuci.
„Puno je trenutaka kada se zajedno smijemo. Mislim da će mi posebno ostati u sjećanju ljudi koje sam upoznala, zajednički trenuci, međusobno bodrenje i sve one male situacije koje možda u trenutku izgledaju nevažno, a kasnije shvatiš koliko su ti zapravo značile.“
Prisega kao potvrda odluke, a možda i početak novog puta
Svečana prisega 28. kolovoza u vojarni u Požegi za Karolinu je bila jedan od najvažnijih trenutaka dosadašnjeg iskustva.
Nakon svega što su prošli, stati u postrojbi i položiti prisegu za nju je predstavljalo potvrdu da je napravila pravi korak. Posebno joj je značilo što je njezina obitelj bila ondje.
Iskustvo vojničke obuke pritom je otvorilo i mogućnost novog profesionalnog poglavlja. Karolina sada ozbiljno razmišlja o tome da nakon završetka dragovoljnog vojnog osposobljavanja nastavi svoj put u Hrvatskoj vojsci.
„Voljela bih postati profesionalna vojnikinja. Ova obuka mi je pokazala da se u tome mogu pronaći i da želim vidjeti kamo me taj put može odvesti.“
Od odluke da više ne želi samo promatrati vojni život sa strane, do prvih tjedana vlastitog iskustva prošlo je tek nekoliko mjeseci. No, za 28-godišnju Dugoselku ovo je očito više od kratkog životnog izazova. Dvomjesečna obuka možda je tek prvi korak prema putu koji je dugo promatrala izdaleka – a sada ga odlučila sama iskušati. I.G.O.
Fotografije: osobna arhiva Karolina Baginac
