„Tog, 8. srpnja, bio je dan kao i svaki drugi radni dan u Gajcu na Pagu. Tamo radim u restoranu ugostitelja Antuna Nusia, u kuhinji kao pomoćni kuhar, i pripreme su već počele od 12 sati. I negdje oko 14 sati utrčava u restoran čovjek, viče „Dijete se utopilo! Zovite hitnu!“.

Bez trunke razmišljanja odmah sam otrčao tamo i kad sam imao što vidjeti  - prizor koji nikom ne bi poželio da vidi, a niti da doživi. Dijete leži beživotno. Ljudi koji su ga oživljavali rekli su „Gotovo je, ne diše!“. Odmah sam im rekao da se maknu, da dalje ja preuzimam reanimaciju. Opipao sam puls, kojeg nije bilo. Čovjeku koji je dječaku upuhivao zrak, rekao sam da nastavi dalje to raditi, a ja sam ga počeo reanimirati. Sve dok u jednom trenutku nisam osjetio lupanje srca. I nakon još pet pritisaka kod srca, dječak je ispljunuo vodu i sukrvicu iz nosa i počeo je disati. No, nije dolazio svijesti. U jednom trenutku pojavljuje se  hitna kojoj asistiram prilikom prenošenja dječaka u vozilo, i oni ga odvoze u bolnicu u Zadar.

A ja? Ja sam nakon odlaska vozila hitne otišao do svoje sobe…u hodu skinuo majicu koja je bila od sukrvice i mokra, ušao u sobu… i tad su me pogodile velike emocije. Plakao sam, nisam se mogao suzdržati. Dolazili su mi ljudi čestitati, tješiti…no, ja sam samo htio da me puste nasamo, da se mogu smiriti. Otišao sam leći, da dođem sebi od šoka. Kroz neko vrijeme dolazi mi u sobu gazda u pratnji policajaca i policajke. Treba im moja izjava. Moje prvo pitanje bilo je „Kako je mali?“, htio sam znati da je s njim sve u redu. Policajci su primijetili da sam još uvijek emotivno rastrojen, sa suzama u očima. Tad su mi rekli sljedeće – „Svaka vam čast, napravili ste pravu stvar. Spasili ste mladića kad su već svi odustali. Mladić je dobro, došao je svijesti i oporavlja se“. Kad sam to čuo, odmah sam se osjećao bolje. Osjećamo sam veliku odgovornost, jer da nisam uspio spasiti život mladiću, to bi me proganjalo kroz život. Znam jedino na kraju svega da sam sretan, i da sve ovo nikada neću zaboraviti. Nema tog novca, ni sreće kojim se može usporediti kada nekome spasiš život“, izrekao je to naš sugrađanin Jasmin Solaković u svom dramatičnom i emotivnom svjedočanstvu za Dugoselsku kroniku. Njegova brza reakcija, odlučnost i spremnost za pomoći bližnjem, ali i riskirati pritom, bile su ključne da ovaj Dugoselac, branitelj, bivši boksač i MMA borac spasi, oživi ljudski život, i da ovaj humani čin postane inspiracija i motivacija svima nama.

Život Jasmina Solakovića turbulentan je, ali opet nadahnut, kao što je bio i taj 8. srpnja. U Dugom Selu živi od 4 godine života. Nakon što je završio Brodograđevinsku srednju, bavio se sportom - boksom i hrvanjem, a kasnije sam okušao i u profesionalnim borbama po MMa pravilima. Trenirao je prvo u TNT Samoboru da bi kasnije prešao u Sesvete Piranha Tim kod Zorana Sinkovića, poznatog i jako dobrog trenera. Solaković je također branitelj Domovinskog rata. Kao bivši pripadnik Prve gardijske brigade „Tigrovi“ u ratu je ranjavan, ali, ističe, nikada na osnovu toga ništa nije tražio.

I.G.O.