JOSIP KELŠIN - NAJSTARIJI SURADNIK I NAJVJERNIJI ČITATELJ DUGOSELSKE KRONIKE

Premda je već nekoliko godina u mirovini, na spomen imena Josipa Kelšina starijeg većina će Dugoselaca kao prvu asocijaciju imati vatrogastvo. Doista, Josip je u dobrovoljnom vatrogastvu proveo više od pola vijeka, odnosno kako se sam prisjeća, od svoje šesnaeste godine, ili točnije sve od daleke 1956. godine. Zanimanje koje je ispunjavalo njega i brojne zadaće u vatrogastvu koje je on ispunjavao donijele su mu najveće potvrde u ovoj djelatnosti - status vatrogasnog časnika prve klase i više od šezdeset priznanja, među kojima i ono Hrvatske vatrogasne zajednice.
No, ono što nas je ponukalo na razgovor s ovim vrijednim čovjekom su Josipove druge ljubavi i brojni hobiji koji su ostali skriveni čak i velikom broju njegovih dugogodišnjih suradnika. Malo je, naime, poznato da je Josip Kelšin jedan od prvih fotografa koji je, u vremenima kad je malo tko imao fotografski aparat, radio fotografije za Dugoselsku kroniku. I danas Josip s ponosom pokazuje svoju prvu "Smenu", "Aquau special", stare "Zenite " i druge fotografske aparate s kojima je išao na prve zadatke za "Kroniku" s kojom surađuje već od prvog samostalnog broja našeg lista. Osim toga, prisjeća se, on je bio i prvi distributer našeg lista. Štoviše, Josip je jedini Dugoselac koji ima svih do sada izašlih 526 brojeva, ali i prvih šest "predbrojeva" koji su, počevši od 3. srpnja 1967. godine, izlazili kao povremeni dodatak u dnevnim novinama Vjesnik. Čak je i tadašnje Narodno sveučilište Dugo Selo, kod uvezivanja arhive prije dvadesetak godina, od njega posuđivalo i kopiralo pojedine brojeve - s ponosom ističe Josip.
No, njegova zbirka novina ne sadrži samo Dugoselsku kroniku. Najveći ponos u zbirci mu je Plavi vjesnik koji je kao prvi tjednik za mlade u tadašnjoj Jugoslaviji počeo izlaziti još sredinom pedesetih godina, a on je iz rodnog Trebovca morao po njega žuriti na biciklu u Ivanić Grad jer se na kioscima pojavljivalo svega nekoliko komada. Uspio je skupiti i sve brojeve nekad popularnih časopisa Vikenda, Studija, VUS-a, Fokusa, a i tu je, slično kao s "Kronikom" pojedine brojeve ovih časopisa koje ne posjeduje tražila čak Nacionalna sveučilišna biblioteka.
Ima i cijele zbirke tematskih časopisa kao što su Auto moto magazin, Sam, Halo 92, Front, Drvo znanja i Vinski krug.
Dugo vremena skupljao je i dnevne novine Večernji i Jutarnji list, ali mu umirovljenički prihodi, kaže Josip, više ne dozvoljavaju takve izdatke.
Na svom tavanu koji mu služi kao već odavno pretrpana arhiva Josip pokazuje i tisuće fotografija i stotine filmova, zbirke značaka, privjesaka, olovaka, zidnih kalendara starijih i od pedeset godina, te zbirku starih filmskih plakata koji također imaju kao pozadinu zanimljivu priču.
Naime, došavši sredinom pedesetih raditi u Dugo Selo, u tadašnju kulturno-prosvjetnu ustanovu, preteču Narodnog sveučilišta, kod poznatog dugoselskog kulturnog i sportskog djelatnika Đure Dubenika, Josip je kao prvi zadatak imao prikazivanje filmova u okolnim selima s mobilnim kino uređajem. U Kutini sam, prisjeća se Josip, završio tečaj za kinooperatera, a na projekcije prvih nekoliko godina odlazio biciklom. Na biciklu se osim njega kao operatera vozio i mobilni kinoprojektor OP2, te film. Riječ je, kaže, o ne tako davno minulim, no današnjim generacijama teško objašnjivim vremenima.
Publika bi jedva dočekala da Josip na biciklu stigne s novim, tada popularnim ratnim, ili pak western filmovima, a kasnije i mjuziklima od kojih se Josip najradije prisjeća filma "Moje pjesme, moji snovi", čiji bi se pak naziv mogao parafrazirati u njegovu životnu priču pod nazivom "moje zbirke, moji snovi"

Pripremio: Nenad Haleuš Mali