Predstavljena monografija "Župa svetoga Martina biskupa Dugo Selo"

U dvorani za vjeronauk Župe svetog Martina u Dugom Selu predstavljena je istoimena monografija čiji je izdavač dugoselska župa, a autor mr Anđelko Košćak, s izuzetkom poglavlja posvećenom viteškim redovima koje je napisao dr Juraj Belaj.
Dugoselski župnik vlč. Slavko Kresonja, koji je prije dvije godine i pokrenuo izdavanje ove knjige, istaknuo je da mu je ideja vodilja bila svojim župljanima i građanima Dugog Sela, u povodu osamstote obljetnice "Zemlje svetog Martina", darovati djelo koje će ih detaljno i kvalitetno upoznati s njihovom prošlošću, a za odraditi taj je posao najlogičniji izbor bio mr Anđelko Košćak koji se je već dokazao na pisanju sličnih monografija.
Kako se čulo od recenzenata Stjepana Razuma i Nenada Haleuša riječ je o iscrpnom djelu koje na petstotinjak stranica teksta, praćenog bogatim ilustracijama, prikazuje povijest cjelokupne "Zemlje svetog Martina" od njenog prvog spomena u darovnici hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II, kojom se spomenuta zemlja daruje vitezovima templarima, pa do današnjih dana.
Knjiga je pisana na temelju brojnih izvora i isprava koji se u cijelosti prenose na stranicama knjige, uz znanstvenu aparaturu u skladu s pravilima struke.
Autor se koristio cijelim nizom arhiva, brojnim knjigama i časopisima ne bi li pronašao podatke o dugoselskom području, a posebna vrijednost su dijelovi koji se baziraju na do sada malo poznatom župnom arhivu župe svetog Martina. Osim povijesnog dijela, knjiga prikazuje i detaljni popis crkvene nadarbine, opisuje postojeće i više nepostojeće crkve i kapelice, daje iscrpan prikaz biografija svih dosadašnjih župnika, kapelana, zvonara, poznatih osoba i aktivnih i ugaslih udruga dugoselskog kraja. Na kraju knjige objavljen je popis obitelji koje su živjele na "Zemlje svetog Martina" od 1598. godine, do danas, opširnu statistiku, popis poginulih u Prvom i Drugom svjetskom ratu te prikaz rada župe u sadašnjosti. Sam autor mr. Anđelko Košćak je izrazio zadovoljstvo što je knjiga nakon dugotrajnog i iscrpnog rada ugledala svjetlo dana te rekao da je tijekom tog rada prikupio golemu količinu građe koja bi mogla biti osnova za pisanje još jedne ovakve knjige. U sklopu predstavljanja knjige nastupio je i vokalni ansambl Duga.

D.K.

 

PROF. GJURO SZABO O STAROJ ŽUPNOJ CRKVI, 1911.

"Nekako nemilice prati zlosretna sudbina ovu drevnu crkvu. Sagrađena na prekrasnoj točki bijeli se na daleko, te od se zagrebačkoga Cmroka može za lijepih dana sasma jasno razabrati. Od iskona je tu čovjek živio i okolni vinogradi sačuvali su još tragove kulture iz kamenoga doba. Nu kada se sagradila u ravnici željeznička pruga, pošla je cesta u Zagreb, koja je prije uzvisinom mimo crkve prolazila, u nizinu, pa je razumljivo nastojanje, da se i crkva prenese u Dugoselo, koje je pol sata udaljeno. Crkva bude proglašena tobože ruševnom, pa se dolje sagradila nova crkva dugoselska. Okolno se žiteljstvo opiralo, sluteći, da crkva nije baš tako ruševna, kako su to neki htjeli da prikažu, koji su navodno i malo umjetnim načinom proizveli tu ruševnost.
I tako je već određeno bilo, da se zbog "ruševnosti" crkva ima porušiti; dapače i kamen crkve već je bio razdijeljen. S tom je ruševnošću kao svuda tako i ovdje bila mala teška stvar, jer ako i laik, pogledavši onu trošnost i zapuštenost, vjeruje u ruševnost, stručnjak će u 90 slučajeva od 100 drukčije suditi. Povjerenstvo za očuvanje spomenika dalo je tu na smrt osuđenu crkvu ponovno stručnjački pregledati, pa se uvjerilo, da ta crkva nije ni sada, kada je već desetak godina prepuštena svojoj sudbini, kada kiša i snijeg prodire u ziđe i razara ga, da ta crkva nije u svojoj jezgri ni sada ruševna, a kamo li da bi to bila onda, kada su je takovom proglasili. Ona je doista zapuštena, trošni krovovi su najviše skrivili, da je do tobožnje ruševnosti došlo, kako se najjasnije razabire u kapeli sv. Barbare, gdje je voda cureć iz sastavka krovova u zid uništila komad zida. Pa i ta kapela dala bi se vrlo malenim troškom popraviti.
Crkva u Prozorju nije veličajna građevina, ali je spomen davnih dana. Očito je ona sačuvala uspomenu na crkvu sv. Martina, koju je g. 1209. poklonio kralj Andrija templarima (božjacima), po kojima je ostalo ime susjednoj Božjakovini. Na crkvi pokazuje se rad mnogih generacija; osobito jasno vidi se na njoj razvitak crkvenoga graditeljstva. Isprva je ova gotska crkva bila bez tornja, kako je to vrlo obično bivalo. Cijela je crkva - i svetište, koje završava sa tri stranice nepravilnika - bila pokrivena ravnim drvenim stropom, koji se je u barokno doba zamijenio svodovljem. Još se i danas vide grede krova, u koji su bile uložene grede stropa. A kako je svod niži od stropa, sačuvali su između krovnih greda i sadanjega stropa znatni tragovi fresko slikarija, kojima je crkva bila nekada urešena. Nisu to umjetnine prve vrsti, ali su ipak rijetki ostaci stare crkvene slikarije. Da su te slikarije tu bile dulje vremena prije svođenja, dokazuje činjenica, da su ovi ostaci po više puta obnovljeni. Najbolje je sačuvan prizor, gdje Juda ljubi Isusa. Kakovi su bili prozori prije sadašnjih, baroknih, ne zna se, tek se može naslućivati, da je ona niša u vanjskom zidu crkve, u kojoj i sada stoji drevni drveni kip sv. Martina, za pravo ostatak staroga gotskoga prozora.
Ulazeći kroz toranj prolazi se ispod kasnog gotskog pjevališta i dolazi u lađu, gdje još stoje tri mense oltara; glavni je oltar bio u svetištu. Ispod sunčane ure nalazi se zazidan gotski vratni okvir prijašnjega pobočnog ulaza. Lijevo je prizidana kapela sv. Barbare, najtrošniji dio crkve, nu i ta se dade s malim troškom opraviti, jer još nije ruševna. Svetište nema otpornjaka. Na stijeni između svetišta i lađe nalazi se i danas dobro sačuvana propovjedaonica, na desnom zidu svetišta ormarić za spremanje potrebnih obrednih predmeta za krštenje, i do njega opet zazidan izlaz. Uz glavni je oltar sada otvorena raka, a u njoj otvoreni ljesovi s ostacima pokojnika.
Sakristija je vrlo zapuštena, nu glavni su zidovi i tu čvrsti. Svodovi u lađi i svetištu još su posvema jaki, ma da je preko 10 godina curila voda na nje. Tu nema ruševnosti ni traga. Zvonik, prizidan u XVIII. vijeku , mnogo je stradao od potresa, a i onda, kada su probijali svodove, da uzmognu zvona spustiti. Oko crkve je terasa, uokvirena vanredno čvrstim i liepo građenim zidom od tesana kamena 90 m unaokolo. Crkva u Prozorju postaje tim zanimljivijom, što ima u Brckovljanima družicu, sadašnju župnu crkvu. Ta crkva ima gotovo sasvim jednak tloris, tek je svetište presvođeno teškim gotičkim svodom, kojemu rebra počivaju na konzolama skroz neobična oblika. Vanjskih potpornjaka nema.
Sve ove činjenice ponukaše povjerenstvo, da se zauzme za spas te tuđom krivnjom zapuštene crkve. Povjerenstvo je zatražilo, da se obustavi dozvola za rušenje crkve, a očekujući pravom povoljno rješenje, htjede prije svega okrpati krov, da se uzmogne pristupiti restauraciji. Dalo je učiniti i troškovnik, te se ustanovilo, da bi svota od 2000 kruna dostajala, da se od te tobožnje ruševine učini opet kapela, tim više što i svijet u okolici još i danas želi svoju crkvu zadržati. Ta bi svota dostajala, da se opravi kapela sv. Barbare, porušeni dio zida sazida, nutarnjost crkve i sakristije opravi i barem jedan oltar iznova postavi, jer su stari razvučeni kojekuda. Presvijetli g. nadbiskup koadjutor dozvolio je iz dijecezanske zaklade svotu od 910 kruna, za najnužnije opravke, pa da se oduži, preuzelo je povjerenstvo iznimno i izvedbu radnja. Nu kada su radnici popravljali krov, zapriječi to vlastelin grof Janko Drašković, načinivši povjerenstvu parnicu radi smetanja posjeda, jer da su radnici nanosili štetu slažući materijal na travnjaku oko crkve, koji je on uzeo u zakup. Parnica je svršila nagodbom, te je povjerenstvo dalo zamoliti g. grofa, da bi dozvolio daljnji rad, koji mu faktično ne bi mogao nanijeti nikakve štete. Kako se od gosp. grofa nije mogao dobiti nikakav odgovor, to je povjerenstvo za sada moralo napustiti svako nastojanje oko očuvanja toga građevnoga spomenika."

KRIPTE U STAROJ ŽUPNOJ CRKVI SV. MARTINA U PROZORJU

Kanonska vizitacija iz 1741. godine prva spominje postojanje triju kripti, grobnice ispod crkvenoga poda. Jedna, najveća, bila na sredini crkve, gdje su se mogli pokapati sami župljani za što se plaćalo 2 forinte, što za ono vrijeme bio velik novac. Druga, u lađi, a ispred svetišta crkve, bila je privatna grobnica plemićke obitelji Škrlec (Familia Skerlecz) i treća, također u svetištu, a bila je za pokojne članove plemićke obitelji Isačić (Familia Izachichiana). Godine 1771. više se izričito ne spominju kripte plemićkih obitelji nego se samo spominje kripta u svetištu crkve (praeter particularium in sanctuario criptam) i navodi se kripta na sredini crkve (cripta comunis). Vjerojatno je jedna od tih bila i ona u kojoj su tijekom 19. stoljeća bili pokapani neki članovi plemićke obitelji Bužan.
Godine 1909. sve više se postavljalo pitanje stare ruševne crkve koju su jedni upravo takovom smatrali i da ju treba srušiti, a drugi u njoj nisu gledali nikakvu ruševinu, nego zgradu koja se uz neznatne popravke može očuvati. Spomenute godine "žitelji sela Ježeva, filijalnoga mjesta župe dugoselske, zamolili su podpisanoga (župnika Stjepana Horvata) da im izhodi dozvolu za upotrebu oltara i taraca, što se u staroj ruševnoj župnoj crkvi u Prozorju nalazi. (…) Kada se na temelju dozvole pristupilo k odstranjivanju kamenitih ploča sa poda stare župne crkve odkrile su se na dva mjesta grobnice, koje se - kako se sada izpostavilo - i u većem broju tamo nalaze. U odkrivenim grobnicama naišli su zidari na više ljesova, koji su sada svakome pristupni. Kod jednog od tih ljesova našlo se dapače tragova nasilnog otvaranja. Da se predusretne kakovoj zloporabi, određeno bi, da se otvorene grobnice pokriju, a ulazi u crkvu po mogućnosti spriječe. Kotarska oblast bi s mjesta o tom obaviještena i zamoljena, da dalnje kidanje taraca obustavi, dok se glede grobnica i u njih se nalazećih ljesova potrebite odredbe ne učine."