UGOVOR O DOŽIVOTNOM UZDRŽAVANJU i UGOVOR O DOSMRTNOM UZDRŽAVANJU

Poštovani čitatelji, u prošlom broju Dugoselske kronike uveli smo novu rubriku u kojoj vam, zahvaljujući dipl. pravniku Dragutinu Saviću, nudimo besplatnu pravnu pomoć. Naime, vi možete postavljati pitanja i slati ih na adresu uredništva. Mi ćemo za svaki broj odabrati po jedno vaše pitanje i objaviti odgovor na njega koji je napisao pravnik. Za ovaj broj odabrali smo pitanje: Koja je razlika između ugovora o doživotnom i ugovora o dosmrtnom uzdržavanju? DK

Ugovor o doživotnom uzdržavanju, do dana stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO-a) 1.siječnja 2006. godine, je bio reguliran Zakonom o nasljeđivanju. Od tog dana Ugovor o doživotnom uzdržavanju regulira ZOO-a u odredbama čl. 579. do 585. Člancima ZOO-a 586. do 589. reguliran je i Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.
Ugovor o doživotnom uzdržavanju je ugovor kojim se davatelj uzdržavanja (osoba koja daje uzdržavanje) obvezuje da će primatelja uzdržavanja (osoba koja prima uzdržavanje) uzdržavati do njegove smrti, a primatelj uzdržavanja izjavljuje (ugovara) da mu zauzvrat daje svu, ili dio svoje imovine, s time da se stjecanje prava vlasništva na imovini koja je predmet tog ugovora odgađa do trenutka smrti primatelja uzdržavanja. Dakle, za života primatelj uzdržavanja ostaje vlasnik te imovine i stoga s istom može raspolagati (dakako, nije preporučljivo), osobito ako glede nepokretne imovine davatelj uzdržavanja nije ishodio zabilježbu tog ugovora u zemljišnim knjigama, na što ima pravo. Ipak, treba naglasiti da bi u slučaju raspolagana (otuđenja) imovine koja je predmet ugovora moglo biti razlogom raskida ugovora od strane davatelja uzdržavanja. Za razliku od tog ugovora, kod Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imovina koja je predmet ugovora prelazi u vlasništvo davatelja uzdržavanja danom zaključenja takvog ugovora, odnosno ako je predmet ugovora nekretnina, danom upisa prava vlasništva u zemljišne knjige temeljem takvog ugovora pa time davatelj uzdržavanja dolazi u mogućnost raspolaganja tom imovinom. Stoga je Ugovor o doživotnom uzdržavanju zapravo povoljniji za primatelja uzdržavanja od Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Ako se već treba zaključiti Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, korisno je u takvom ugovoru ugraditi klauzulu po kojoj primatelj uzdržavanja zadržava pravo doživotne uporabe nekretnine (npr. pravo doživotnog stanovanja).
Oba ugovora, da bi bila pravno valjana, moraju biti sastavljena u pisanom obliku. Ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti i ovjeren kod suca nadležnog suda, ili potvrđen (solemniziran) po Javnom bilježniku, ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta.
Jedan i drugi ugovor se mogu, sporazumom ugovornih strana, raskinuti u svako doba, ako jedna ili druga strana ne izvršava svoje ugovorne obveze. Ako nema sporazuma, svaka strana može tužbom sudu tražiti raskid ugovora zbog neispunjenja ugovornih obveza. U slučaju da je ugovorena zajednica življenja, pa se njihovi odnosi toliko poremete da je zajednički život postao nepodnošljiv, može svaka strana, također, tražiti raskid ugovora.
Ukoliko dođe do raskida ugovora, svaka strana vraća drugoj ono što je od njega primila (npr. primatelj uzdržavanja kod ugovora o doživotnom uzdržavanju će biti dužan davatelju uzdržavanja naknaditi izdatke koje je ovaj imao po osnovi davanja uzdržavanja, kao što su izdaci za hranu, odjeću, obuću, liječenje i sl.).
Ako pak umre davatelj uzdržavanja prije primatelja uzdržavanja, njegova prava i obveze iz ugovora prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke, dakle na njegove nasljednike, ukoliko oni na to pristanu. Ukoliko ne pristanu, ugovor se raskida i oni nemaju pravo na naknadu uzdržavanja koje je davao umrli. Međutim, ako oni nisu u stanju preuzeti davanje uzdržavanja (npr. maloljetna djeca) ugovor se raskida, ali te osobe imaju prava na naknadu za uzdržavanje koje je davao njihov prednik (umrli).
Važno je naglasiti da za razliku od nasljednika ostavitelja koji odgovaraju za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine, davatelj uzdržavanja nakon smrti primatelja uzdržavanja nakon smrti primatelja uzdržavanja ne odgovara za dugove primatelja uzdržavanja. Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju, imovina koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja u trenutku smrti primatelja uzdržavanja i davatelj uzdržavanja može, temeljem ugovora, odmah po smrti primatelja uzdržavanja (ne čekajući ostavinski postupak) ishoditi upis prava vlasništva nekretnina u zemljišnim knjigama na svoje ime. Ako su tim ugovorom obuhvaćene sve nekretnine, ostavinski postupak iza primatelja uzdržavanja se ne provodi jer nema imovine, a to stoga što je ista baš u trenutku njegove smrti prešla na davatelja uzdržavanja.
Kod Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imovina je prešla na davatelja uzdržavanja pa se postupak nasljeđivanja također ne provodi, naravno, ukoliko je baš sva imovina primatelja uzdržavanja obuhvaćena ugovorom.
Što je s tim ugovorima u slučaju da primatelj uzdržavanja umre u vrlo kratkom vremenu nakon njihovog zaključenja?
Navedeni ugovori su dvostrno obvezni i naplatni ugovori. K tome, oni su i tzv. aleatorni ugovori tj. Ugovori na sreću. Stoga se njihova pravna valjanost dovodi u pitanje samo onda ako se radi o iskorištavanju tuđe nevolje radi postizanja nesrazmjerne imovinske koristi. To znači, ako je davatelj uzdržavanja znao da je primatelj uzdržavanja teško bolestan i da mu ozbiljno prijeti skora smrt, pa usprkos toga pristane na zaključenje ugovora, a smrt i nastupi u vrlo kratkom vremenu, nasljednici umrlog mogli bi imati uspjeha u pobijanju takvog ugovora pred nadležnim sudom.
Navedene ugovore u pravilu sklapaju starije i nemoćne osobe s ciljem da do kraja života osiguraju svoje zbrinjavanje. Stoga treba pri zaključenju tih ugovora voditi računa o njihovom sadržaju. U ugovoru treba navesti određeno osobito nekretnine koje su predmet ugovora i konkretizirati obveze koje preuzima davatelja uzdržavanja.

Piše Dragutin Savić, dipl. pravnik