U pripremi monografija o župi Svetog Martina

U povodu osamstote obljetnice Zemlje svetog Martina, istoimena dugoselska župa, na čelu sa sadašnjim župnikom vlč. Slavkom Kresonjom, priprema monografiju koja bi trebala svjetlo dana ugledati prije blagdana Sv. Martina kada će i Crkva i Grad obljetnicu obilježiti svečanom proslavom. Zahvaljujući vlč. Anđelku Košćaku, koji je jedan od autora, ustupljen nam je dio materijala iz buduće monografije pa ćemo u nekoliko narednih brojeva objavljivati fragmente iz tog teksta ne bismo li i prije izlaska monografije barem djelomično zadovoljili znatiželju naših čitatelja o njezinom sadržaju. U ovom broju objavljujemo dio teksta o povijesti Župe svetog Martina.

Od prvoga spomena župe do osnutka župe Ježevo

Dugoselska župa se 1334. godine spominje deveta po redu u popis Zagrebačkoga odnosno Katedralnoga arhiđakonata pod naslovom "Item ecclesia beatissimi Martini in possessione cruciferorum". Crkva (ecclesia), odnosno župa (župna crkva) bila je posvećena Sv. Martinu i bila je na templarskom posjedu. Titular crkve se podudara s prvotnim titularom iz 1209. godine kada se po prvi puta spominje.
Imajući pred očima župe koje su prema izvješćima s kanonskih pohoda župama redovito tijekom povijesti bile u sastavu vugrovečkoga dekanata, u popisu iz 1334. godine nalazimo slijedeće: Kašina, Moravče, Resnik, Sesvete, Nart, Donja Zelina i Prozorje. U sljedećem popisu iz 1501. godine navode se i ostale župe vugrovečkoga dekanata, a to su: Vugrovec, Cerje i Oborovo. Župa u Brckovljanima, kao druga župa na božjakovinskom posjedu, prvi se puta spominje 1501. godine u popisu župa Zagrebačke biskupije i to zajedno sa župom Sv. Martina in Bosyako, "Sanctorum Brictii et Martini in Bosyako". Župa Lupoglav je osnovana 1788. godine, a Dubrovčak 1789. godine.
Danas u dugoselski dekanat, koji je u sastavu Čazmanskomoslavačkoga arhiđakonata, spadaju sljedeće župe: Brckovljani (Sv. Brcko), Cerje (Sv. Ivan ap. i ev.), Dugo Selo - Sv. Martin, Dugo Selo - Uzvišenje Sv. Križa, Lupoglav (Bl. Augustin Kažotić), Oborovo (Sv. Juraj i Sv. Jakov), Savski Nart (Uznesenje BDM na nebo) i Sesvetski Kraljevec (Isusovo Uskrsnuće).
Danas govorimo o župi Dugo Selo i tako je to od 16. svibnja 1899. godine kada je Upravi odbor zagrebačke županije odlučio da i pravno ostvari prijenos župe Sv. Martina biskupa iz Prozorja u Dugo Selo. Do tada se govorilo o župi Prozorje, iako ne i oduvijek, zapravo ne tako dugo. Listajući šematizme župa Zagrebačke (nad)biskupije dolazi se do zaključka da župa naziva Prozorje negdje od četrdesetih godina 19. stoljeća, a do tada se više-manje kombiniralo - župa sv. Martina u Prozorju ponad (supra, iznad) Božjakovine ili samo in Bosyako - (Ecclesia Sancti Martini episcopi et confessoris fundata in Prozorje supra Bosjakovinam). Zagrebački kalendar (Zagrabiense calendarium) od 1814. godine navodi samo Božjakovina, Sv. Martin (Bosjakovina S. Martini). Tako se uglavnom navodi i u kanonskim izvještajima koji za današnju župu Dugo Selo pocinji od 1622. godine: 1622. - Ecclesia S. Martini in Bosiako; 1634. - Ecclesia S. Martini in Bosiakouo; 1640. - Ecclesia S. Martini in Bosiakouina, a 1649. godine Ecclesia S. Martini in Posorie supra Bosiakouina. Tako da se lokalitet Prozorje (Posorie) kao sjedište župe relativno rano pojavljuje. U kasnijim vizitacijama župe više se ne navodi Prozorje nego samo Božjakovina, iako se samo mjesto Prozorje spominje kao takovo ili povezano sa zaštitnikom župe Sv. Martina - Szueto Martinczi (1669.) ili pak Villa S. Martini in Prozorie (1695.). Prvo službeno navođenje Prozorja kao središta župe bilo je 1792. godine kako stoji u kanonskom izvještaju te godine: Parochia S. Martini in possesione Prozorje supra Bosjakovinam. Navođenje ovih naziva župe ne dovodi u pitanje Prozorje kao središte župe i činjenicu da se župna crkva oduvijek nalazila na lokalitetu zvanom Prozorju. Nekada je bio običaj da se naziv župe veža uz samo sjedište vlastelinstva koje je redovito imalo ulogu kolatora, upravo zato cesto spominjanje Božjakovine, pa i onda kada se navodi Prozorje i tada je bilo potrebno napomenuti da je to Prozorje supra Bosjakovinam.
Novo sjedište župe - Dugo Selo, nije se uvijek tako navodilo. Dok još nije bilo sjedište župe navodilo se samo Selo ili Sela (Szela). U popisu obitelji od 1669. godine koje su bile obvezne davati lukno uz mjesto Szela stoji i zapisi: qui vocantur ciues (cives) - što znaci da su mještani Sela bili nazivani građanima. Godine 1695. stoji naziv Velika Sela (Uelika Szela). Naziv mjesta, zajedno pisan, bio je relativno dugo u upotrebi - Dugaszella, Dugasela, Dugoselo ili pak razdvojeno, ali je redovito drugi dio bio pisan malim slovom Duga sela ili Dugo selo. Između dva rata, počelo se pisati odvojeno, da bi nakon Drugog svjetskog rata poprimilo i bilo prihvaćen današnji oblik Dugo Selo. Što s ostalim mjestima, i koja su to mjesta, sela pripadala tijekom povijesti dugoselskoj župi.
Drugi po redu kanonski pohod iz 1630. godine navodi sljedeća sela (pagi) koja su pripadali župi Sv. Martina: Glavnica, Laktec, Banja Sela, Božjakovinska Sela, Graberje, Ostrna, Andrilovec, Dvorišće, Lukarišće, Ježevo, Črnec i Trebovec. Kanonski pohod iz 1642. godine navodi još neka sela koja se ni prije, a ni kasnije ne navode u popisu sela župe Prozorje, a to su: Mikulinci, Linterjevci i Meglovci, dok se Ostrna te godine dijeli na Gornju i Donju.
Sljedeći popis iz 1669. godine navodi sljedeća sela, ovdje popis djeluje točnije i potpunije: Andrilovec (Jendriloucz), Lukarišće (Lukar), Ostrna mala (Oszterna gornia), Ostrna velika (Oszterna dolnia), Leprovica (Veprovicza), Trebovec (Treboucz), Ježevo (Jeseuo), Graberje (Graberie), Črnec (Chernecz), Greda, Šaškovec (Saskovecz), Dugo Selo (Szela), Laktec (Laktecz), Kopčevec (Kopchenczi), Glavnica (Glaunicza), Prozorje (Szveto Martinczi), Banja Sela (Bania Szella), Dvorišće (Duorische). Te se godine, uz župnu crkvu sv. Martina, spominju i kapele u pojedinim selima, a to su: Sv. Benedikt u Trebovcu, Sveti Duh u Ježevu, potom opet kapele Svetoga Duga u Banjim Selima te kapela sv. Fabijana i Sebastijana u Kopčevcu, a 1684. godine prvi se puta spominje kapela sv. Rozalije u vinogradima. Kapela sv. Križa u Glavnici se prvi puta spominje 1695. godine, a vlastelinska kapela sv. Ivana Nepomuka u Božjakovini 1744. godine te kapela Blažene Djevice Marije Žalosne u Lukarišću 1746. godine. U istome stoljeću, 1695. godine osim navedenih sela navodi se selo Sarkodol, a Dugo Selo se naziva Velika Sela.
Sredinom 18. stoljeća situacija je ista, zapravo kao da su sva sela učvrstila svoj status u župi Sv. Martina, a tako ce biti sve dok ne dođu velike promjene krajem 18. stoljeća: Dakle 1741. godine sljedeća sela su pripadala svetomartinskoj župi: Duga Szela, Saskovecz, Kozinschak, Prozorie, Graberie, Glaunicza, Jesevo, Trebovecz, Lactecz, Banya Szela, Duorische, Lukarische, Jandrilovecz, Oszterna major, Ozternya minor, Leprouicza, Greda, Chernecz, Saskovecz, Kopcheuecz.

Anđelko Košćak