Željko Panian - kustos vlastitog muzeja posvećenog vinogradarstvu i vinarstvu

Nekad vinorodni brežuljci smješteni na sjevernom dijelu dugoselskog kraja uvelike su počeli gubiti svoju prvobitnu funkciju te su iz nekadašnjih područja vinograda i klijeti najprije prerasli u tzv. vikend zone, a u posljednje vrijeme u prave stambene zone. Niti vinogradarstvo i podrumarstvo, u onom dijelu u kojem se očuvalo, više nije ono što je nekad bilo, već se uskladilo sa suvremenim pravilima struke koji su duboko u zaborav gurnuli stare sorte vinove loze, staru tehnologiju prerade grožđa i proizvodnje vina, a s time i stare i uglavnom već zaboravljene alate i različita pomagala koja su koristili naši djedovi. Sve ono što se više na koristi u pravilu se baci, uništi i na koncu zaboravi, a zajedno s time, kao i s ljudima koji su čuvali nekadašnja znanja, zauvijek nestaje i dio povijesti.
Na sreću, uvijek ima i onih koji žele bar djelić prošlosti sačuvati i otrgnuti ga od zaborava. Jedan od njih je stari i iskusni vinogradar s hrebinečkog brega, ujedno i tajnik Udruge vinogradara i vinara općine Brckovljani, Željko Paninan.
Premda je među prvima prihvatio suvremena dostignuća u vinogradarstvu, a za to je imao i dobar temelj kao profesionalac u Badelu, te danas proizvodi vrhunski bijeli i crni pinot, žuti muškat, te ostale danas cijenjene sorte, o čemu svjedoče i brojna priznanja s izložaba vina koja krase njegov podrum, Željko istovremeno vrijedno skuplja stare bačve, brente, lakomice, šprice, glinene ćupove pozelenjele od modre galice i sve ono što se nekad davno koristilo u proizvodnji grožđa i vina na ovome području. Njegov podrum i klet postali su pravi muzej alata i pribora koji su se nekad koristili u vinogradarstvu i vinarstvu. Primjerice, drvena šprica za prskanje vinograda starija od stotinu godina, zadivit će i najstarije vinogradare, a sve to je uvijek, uz dobru kapljicu iz njegovog podruma, spreman i pokazati, te namjernom ili slučajnom prolazniku do u detalje objasniti funkciju svakog pojedinog "eksponata" iz svog muzeja.
Dapače, žao mu je što takvih posjetitelja nema i više te što još uvijek dobrim dijelom sačuvano hrebinečko i štakorovečko vinogorje još uvijek nije organizirano u "vinsku cestu" jer dobrih vinograda i dobrih vina, kao i zanimljivih stvari za vidjeti, ovdje još uvijek ima.
Potaknut ljubavlju prema starinama od svog dugoselskog susjeda, pokojnog majstora Ive Trampuša, Željko je u muzej starina prepun starih alata, lovačkog pribora i starih radio prijamnika pretvorio i svoju staru rodnu kuću u Hrebincu koju održava kao dio vlastitog poljoprivrednog imanja na kojem uz domaće životinje, između ostaloga, uzgaja i izvrsne jabuke od kojih proizvodi jabučno vino i ocat, a sve od kada je otišao u mirovinu. Sve je to dio priče, koja bi na nekom drugom mjestu bila izvrsna osnova za tzv. seoski turizam za kojeg, s razočaranjem konstatira, bar za sad ima premalu podršku. Ipak, zaključuje, zahvaljujući ovakvom načinu života, uz vlastiti gušt koji nema cijenu, unatoč zahuktaloj gospodarskoj krizi, gladi, a još manje žeđi, na njegovom hrebinečkom gospodarstvu neće biti.

Nenad Haleuš Mali