Slavimir Slaviček Šumski

Čovjek čiji je djed bio poznati secesijski arhitekt u Osijeku gdje je zaslužio i ulicu sa svojim imenom; čiji je otac također bio umjetnik; ni sam nije mogao ostati bez talenta. I upravo tako se i dogodilo. Naš dugogodišnji sugrađanin, Dugoselski zet, Slavimir Slaviček Šumski, čovjek je koji ima bezbroj zanimanja, ali isto toliko i talenata. Teško je i započeti priču o njemu jer je teško reći što je u svoj toj mnogostrukosti i različitosti, koja je danas nakon proživljenih šest desetljeća zanimljivog života objedinjena u osebujnu životnu filozofiju i nesvakidašnji stil, najznačajnije.
Većini je prepoznatljiv kroz nešto sasvim izvanjsko, također posvema osebujnu građevinu s betonskim krovom na križanju Zagrebačke i Zelinske ulice u Dugom Selu, koja liči na kulise iz holivudskih povijesnih spektakala, a jedan je od povoda za ovu priču. Drugi ga pak znaju kao graditelja koji je, u tadašnjem Kograpu, vodio brojna gradilišta diljem Dugog Sela i šire okolice. Znaju ga i kao dragovoljca Domovinskog rata koji je, unatoč tome što zbog godina više nije bio vojni obveznik, postao izviđač u 53. samostalom bataljunu HVa u Novskoj, a potom se u istoj funkciji našao i na bojišnici na Velebitu. Upravo tu se dogodila i jedna značajna prekretnica u njegovom životu. Promatrajući bilje i drveće oko sebe, a već od ranije imao je iskustva u speleologiji i planina renju , Šumski je otkrio da drveće u sebi ima forme koje treba samo prepoznati i pretvoriti u skulpture. I upravo tako je započela njegova umjetnička karijera. Nakon povratka iz rata i izrade drvenih skulptura, započeo je raditi u glini, a potom u kamenu i raznim drugim materijalima. Uslijedile su i uspješne kiparske izložbe od Dugog Sela, Zagreba do Pečuha. Nemirni duh uskoro se uspješno okušao i u slikarstvu, a s obzirom na sve talente pitanje je gdje je svemu kraj.
Slavimir će pak za sebe skromno reći da je slobodni umjetnik- restaurator koji već godinama obnavlja značajne spomenike hrvatske kulturne baštine. Radio je na obnovi niza najvrednijih spomenika od Dubrovnika, preko Zagreba do Slavonskog Broda, a trenutačno sudjeluje u projektu obnove muzeja Krapinskog pračovjeka.
No, vratimo li se njegovom izvornom umjetničkom stvaranju, u njemu ne možemo ne primijetiti svu silinu života koja izvire iz njegovih skulptura i slika. Njegovim najranijim - velebitskim ciklusom dominiraju mitska stvorenja, grčki i slavenski bogovi, vile i vilenjaci o kojima zna gotovo sve, o kojima je maštao, a ukoliko ga upitate, zasigurno će vam reći, da ih je i susretao na svojim velebitskim putovanjima. Muškarci, a posebice žene koje prikazuje prepune su erotike jer upravo je erotika simbol želje za svom puninom života koju želi prikazati, ali i uhvatiti sam Slavimir. U svoj toj punini ostaju, međutim, dvije neispunjene želje. Obje vezane upravo za Dugo Selo. Osebujnu građevinu, bivši štagalj prepun skulptura vila i vilenjaka, Šumski već odavno želi pretvoriti u galeriju koja bi bila na raspolaganju svima, a posebice druženju umjetnika, ali za nju nema novaca pa očekuje, kako se to obično kaže, pomoć, najprije umjetničke, a potom i šire zajednice. Druga velika želja je izraditi skulpturu koja bi stajala na jednom od javnih mjesta u Dugom Selu čiji prazni prostori ionako čeznu za takvim sadržajima. Slavimirov prijedlog je izrada velike skulpture Ljudevita Posavskog koji je tadašnjoj dominantnoj sili- Franačkoj državi, pandanu današnje Europe, pokazao da se s Hrvatima ne može samo tako igrati. Upravo tu Slavimir vidi simboliku i smatra da poruka Europi i ovaj puta treba doći iz kraja kojim je prije više od tisuću godina gospodario Ljudevit. Na njemu bi trebalo izgraditi i povijesni imidž Dugog Sela, zaključuje Slavimir, a ne na templarima koji su za razliku od legendarnog hrvatskog vođe, ipak bili samo francuski dotepenci.

Nenad Haleuš Mali