U ovom broju donosimo treći i posljednji dio teksta, iz knjižice "790 godina zemlje sv. Martina" koja je izašla 1999. godine u izdanju Narodnog sveučilišta Dugo Selo. Autor teksta je Nenad Haleuš Mali.

SJEDIŠTE TEMPLARSKE UTVRDE

Zanimljivo je spomenuti da Z. Horvat dozvoljava mogućnost da bi taj drugi objekt mogao biti "domus templi de sancto Martino" - odnosno tvrdi grad koji se spominje kao sjedište templara 1277. godine, a potom ponovo 1591. godine, kada su ga, kaže povijesni izvor, razorili i opustošili Turci. No, mnogo je vjerojatnija teza da se taj grad nalazio na susjednom brežuljku u Brckovljanima, gdje postoji crkva sv. Brcka i istoimena župa koja se prvi puta u izvorima spominje 1501. godine. Upravo ta činjenica, o tako kasnom spomenu župe svetog Brcka tek 1501. godine, uz činjenicu da dio današnje crkve svetog Brcka s romaničkim graditeljskim elementima zasigurno datira iz 13. stoljeća (dakle daleko ranije od prvog spomena župe), potvrđuje da je u Brckovljanima morao biti smješten neki sakralni objekt. Ukoliko nije bila župna crkva, a nije jer je nema na popisu župa iz 1344. godine, najvjerojatnije je dio današnje crkve u Brckovljanima bio interna kapelica braće unutar templarske kuće, odnosno utvrde. Hipotezu o vjerojatnom smještaju templarskog domusa u Brckovljanima podupire i naziv obližnjeg mjesta - Gračec (od grad=utvrda), kao i naziv obližnje šume Ribnjak. ( U Srednjem vijeku ribnjaci su u pravilu obvezni dio gospoštije). Pretpostavka je daje kasnije utvrda srušena, a kapelica nadograđivanjem proširena u crkvu, te u završnici, kao i njezin susjeda na Martin bregu, barokizirana. Ukoliko je ovakva hipoteza točna, mogli bismo zaključiti da nas crkva svetog Brcka mnogo više približava vremenima kada su zemljom svetog Martina upravljali viteški redovi, od njezine daleko poznatije družice -stare crkve svetog Martina.

VRIJEME IZGRADNJE CRKVE SV. MARTINA

Međutim, niti teza Z. Horvata o gradnji crkve sv. Martina u XVI stoljeću, kolikogod bila opravdana sa stajališta arhitekture, nije u potpunosti bez prijepora kada razmotrimo neke povijesne elemente. Naime, teško je vjerovati da bi netko išao graditi crkvu u vrijeme kada nestaju sa scene viteški redovi, samu crkvu preuzimaju svjetovni župnici, oko posjeda se spore feudalci, a istovremeno turski prodori postaju surova realnost. U svakom slučaju, bez obzira na vrijeme njezine gradnje, od 1622. godine, daljnju povijest crkve sv. Martina možemo pratiti iz kanonskih vizitacija. Kanonik Vinković, upravo te godine, spominje da je crkva dobro sačuvana, ali da nije čista. Godine 1630. crkvu je pogodio potres u kojem su stradali zidovi i strop nad svetištem, te sakristija. Niti 12 godina kasnije, 1642, godine, crkva još nije popravljena. Osmerokutni barokni zvonik sagrađen je uz crkvu prije 1686. godine, kada se spominje da je crkva popravljena, te da je uz nju, sa sjeverne strane, sagrađena i kapela sv. Barbare. Kanonska vizitacija 1746. godine utvrđuje pak da svetište ima svod, doje je crkvena lađa prekrivena ravnim stropom koji se nadsvođuje tek 1821. godine, kada se i sakristija premješta s južne na sjevernu stranu crkve.

POČETAK PROPADANJA STARE CRKVE I POKUŠAJI NJENE OBNOVE

Godine 1880. crkvu oštećuje novi potres koji je ujedno označio i definitivni početak njena napuštanja u sakralne svrhe. Tadašnjem župniku Josipu Zoriću, kao i kolatoru crkve sv. Martina grofu Teodoru Draškoviću, koji 1894. godine izjavljuje da ne želi više uzaludno davati novac za njezin popravak, potres je, po svemu sudeći, dobro došao. Uzimajući u obzir smještaj crkve na samom sjevernom rubu župe i s druge strane brzi razvoj Dugog Sela, uz željezničku prugu i novu cestu, izgradnja nove crkve koja je 1900. godine podignuta prema projektu Hermana Bollea u samom mjestu, bio je logičan korak kojemu je potres bio dobar povod da se stara crkva napusti.
Nedugo nakon toga započinje povijest neuspjelih pokušaja sanacije stare crkve sv. Martina. Prvi se za staru crkvu založio poznati konzervator Gjuro Szabo, tajnik Zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika 1911. godine ustvrdivši da stari sv. Martin "nije veličajna građevina, ali je spomen davnih dana".
Spasio ju je od rušenja, koje je smatrala potrebnim, kaže Szabo, "slavna komišija", ali je morao odustati od sanacije zbog tužbe grofa Janka Draškovića. Drašković je, naime, spriječio sanaciju zbog navodnog smetanja njegovog posjeda, iako je Szabo već osigurao veći dio potrebnih sredstava za sanaciju.
Sljedeći pokušaj spašavanja starog sv. Martina uslijedio je početkom tridesetih godina XX stoljeća kada je, vjerojatno iz političkih razloga, tadašnji jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević, prigodom posjeta Zagrebu, za obnovu ove crkve darovao 20.000 dinara. U to vrijeme tiskana je i prigodna razglednica (koju donosimo u prilogu) od prodaje koje je prihod išao za obnovu crkve. Sanacijski radovi koji su tada izvedeni (popravak kape zvonika i krova crkve), međutim, samo uspijevaju produžiti njenu agoniju.
Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća urušio se krov nad lađom, sredinom osamdesetih bilježimo novi neuspjeli pokušaj sanacije, a početkom devedesetih srušila se barokna kapa zvonika. Potom ponovo slijedi pokušaj sanacije u kojem sudjeluju župa, tadašnja općina Dugo Selo i Ogranak Matice hrvatske Dugo Selo, no konačnog uspjeha ni ovaj put nije bilo.
(Zbog nepostojanja podataka o statici zvonika, tada je umjesto barokne kape, visoke 13 metara, u svrhu očuvanja zvonika stavljen privremeni kosi krov koji i danas stoji. op.a.)
Konačnog uspjeha u njenom očuvanju za sada nema.
Koliko će još dugo stari sveti Martin stajati na svom uzvišenom mjestu i podsjećati nas da su se ispod njegovih zidina okupljale čete kršćanskih vitezova, kao 1241. godine kada je upravo odavde veliki templarski meštar krenuo u rat protiv Mongola, braneći europsku slobodu i civilizaciju?
Hoće li i on uskoro pasti i nestati, kao što su zauvijek nestali i njegovi nekadašnji gospodari - templari?