Zora nebom zarudjela, pjesme svud se ore sada...
U proljetnom ciklusu blagdana svojom veličinom i snagom nesumljivo
se istiće Uskrs, blagdan Kristova Uskrsnuća. S buđenjem prirode
i rađanjem novog života najveći kršćanski blagdan na se veže brojne
simbole i običaje koji u svojoj pojavnosti variraju od zemlje
do zemlje, ujedinjeni u snažnoj poruci o potrebi ljudske sloge,
ljubavi i dostojanstva. Kršćani diljem Europe i svijeta obilježavaju
Uskrs u skladu s blagdanskom tradicijom svojih zemalja, tradicijom
vrlo raznolikom, obogaćenom lokalnim koloritom svake pojedine
zemlje. Uskrs kao uostalom, i drigi kršćanski blagdani uz vjersku
simboliku poznaje i svjetovne običaje.
U SAD-u djeca na uskršnje jutro kreću u potragu za sakrivenim
uskršnjim pisanicama, a pobjednikom postaje onaj tko ih prije
pronađe, sakrivene u vrtu, dvorištu ili kući. Prema dječjem vjerovanju
pisanice je preko noći ostavio uskršnji zeko uz mnoštvo slatkih
poklona. Nedjeljna misa simbolom je obiteljskog okupljanja, a
izvode se i uskršnje parade. Putujući prema jugu, u Meksiku i
Brazilu primjetni su nešto drugačiji običaji. U Meksiku se na
ulice postavljaju papirnati likovi Jude Iškariotskog unutar kojih
je vatromet. U pokrajini Minas u Brazilu poznat je običaj da se
na veliku subotu đepovi pune komadićima kvarca koji se na Uskrs
ostavljaju kod kuće. U dalekoj Polineziji izvodi se obred krštenja
školjki za koje se vjeruje da su povezane s morskim duhovima,
pa se one potom vraćaju u more gdje se uskrisuju u novi život.
Snježna Finska Uskrs dočekuje radeći snježnog Isusa, a zajedničko
je Norveškoj i Finskoj miješanje tradicije maškara, noći vještica
i Uskrsa. Stoga na Uskrs djeca odjevena u vještičja odijela obilaze
kuće i nose obojana jaja. Zajedničku uskršnju tradiciju njeguju
i susjedi Norvežani i Danci. Na Veliku Subotu u džepovima nose
komadiće beskvasnog kruha koji pojedu u ponoć. Na Uskrs će dječake
u Škotskoj i Nizozemskoj dopasti simbolične batine da bi se istjeralo
zločesto ponašanje, pa otud i izreka Istučen kao na Uskrs. U Španjolskoj
plutaju splavi s ukrašenim figurama koje simboliziraju likove
iz biblijske priče o Kristovu uskrsnuću.
Hrvatska tradicija
U Hrvatskoj kao i većini europskih zemalja prepoznatljiv je uskršnji običaj
bojanje pisanica. Pisanice kao simbol života tradicionalan su
dar koji su si nekoć darivali zaljubljeni, a bile su ukrašene
ponajviše ljubavnim motivima (srca, dva goluba), religioznim
porukama i čestitkama. Prije pojave umjetnih, kupovnih boja,za
bojanje pisanice koristile su se boje koje su ljudi pronalazili
u prirodi. Za dobivanje crvene boje upotrebljavali su se komadići
ljuske crvenog luka, korijena broča ili crvenog radiča. Bojanje
čađom ili bobicama bazge i duda ukrašilo bi jaje crnom bojom,
a za postizanje smeđe boje najbolja je bila kora hrasta. U potrazi
za zelenom bojom nudilo se mnoštvo rješenja; od koprive, špinata
do poriluka. Pritom se osim bojanja u cijelosti, jaje moglo
prešarati voskom, pa obojiti. Nakon kuhanja i bojanja skinuo
bi se sloj voska ispod kojeg bi jaje ostalo prirodne boje. Često
se jaje umatalo u tkaninu unutar koje se postavila kakva travka,
često djetelina, koja bi se svojim oblikom preslikala na jaje
i podarila mu zanimljiv ukras. Osim šaranja pisanica voskom
i ukrašavanjem travkama poznata je tehnika ukrašavanja slamom.
Slamke bi se pritom razrezale i lijepile na jaje tvoreći raznolike
ukrase i šare.
U današnjim uskrsnim aranžmanima nerijetko susrećemo motive
pilića i zeca. Pile predstavlja novi život nastao iz jajeta,
pa je tako i ono simbolom buđenja prirode. Zec je u hrvatske
uskrsne običaje ušetao kao noviji motiv preuzet iz europskih
zemalja; spominje se kao pratilac staronjemačke boginje plodnosti,
a možemo ga staviti i u kontekst širenja vijesti o Kristovu
uskrsnuću. Ta se vijest brzinom zečeva trka proširila svijetom.
simpatični je dugouško oko 1682. godine izborio pravo raznošenja
jaja u cijeloj Njemačkoj, a ta je tradicija u Hrvata iz njemačkih
običaja preuzeta u 17. stoljeću.
U sjevernoj i sjeverozapadnoj Hrvatskoj bilo je poznato paljenje
velikih uskrsnih kresova Vuzmica, Vuzmenica ili Vazmenki. Nekoliko
dana prije Uskrsa potrudili bi se pastiri sakupiti suho granje
i složiti ga na visoke motke zabijene u zemlju. Tako složena
Vuzmica čuvala se cijelu noć da je ne bi drugi "vužgali" iz
jala pa se u praskozorje na Uskrs zapalila. Značaj uskrsnih
kresova očituje se u vjerovanju da dokle dopire sjaj tih kresova
bit će plodna zemlja i neće vještice i demoni imati vlasti.
Preko dogorene vatre preskakali su ljudi radi zdravlja, veselili
se, pili i jeli, a pretjeravali bi preko garišta i stoku, opet
radi zdravlja.
Uskrsni folklor karakterizira obilje u hrani i piću, nasuprot
postu koji je trajao još od Pepelnice, a kulminirao je na Veliki
petak i subotu. Na Uskrs je zato domaćica nakon blagoslova jela
na jutarnjoj uskrsnoj misi napunila stol raznim uskrsnim jestvinama:
šunkom kao znakom obilja i nagradom za posnu zimu, jajima, raznim
uskrsnim pecivima i kolačima, mladim lukom i sl. Mrvice od uskršnjih
jestivina pratilo je snažno vjerovanje da imaju moći, te se
ne smiju baciti, već se moraju sakupiti i sačuvati za slučaj
nekih bolesti, ili se rasuti po vrtu i njivi, dok se kost od
šunke mogla naći zabodena pod strehu da čuva kuću od groma.
Vjerovanje da imaju ljekovite moći pratile su i neke biljke
poput drenka, pa su ga zato zajedno s maslinovim grančicama
i macama ljudi nosili na Cvjetnicu u crkvu na blagoslov. Blagoslovljene
grančice drenka spremale su se na posebno mjesto u kući, a u
njemu se i mladež umivala na Veliku subotu radi zdravlja i čistoće lica.
Martina BADOVINAC
