Misionari i u vlastitom susjedstvu

Kako su se bližili božićni blagdani, petogodišnju djevojčicu iz Tanzanije upitala sam što želi za Božić. "Malo riže" - odgovorila je. Dobro, što želiš osim riže, ponovno sam ju upitala, pomislivši kako će zaželjeti knjigu, igračku ili cipele. "Ništa, samo malo riže" - opetovala je. Ali možeš poželjeti i još nešto, bila sam uporna. "Možda onda i komadić mesa" - odgovorila je djevojčica iz misionarskog kampa za neuhranjenu djecu u Tanzaniji..."
Možete li zamisliti da vaše dijete za Božić poželi šaku riže, jer je to jedino što uistinu želi - malo hrane? Ovo je samo jedna od brojnih, pomalo nestvarnih priča hrvatskih misionara laika okupljenih u Udruzi Zdenac. Njihovi susreti s nesretnim mališanima u zemljama Trećega svijeta zauvijek mijenjaju svijest modernog čovijeka, pa čak i samog slušatelja tih priča. Mala djeca napuhanog trbuha i izbezumljenog pogleda, kose posjedile od gladi, prizor su kojeg nerado gledamo u medijima, od kojih se na trenutak zgranete, no već iduće minute prionete svom bogatom nedjeljnom objedu, jer ipak, "što vi tu možete". No, svatko od nas doista nešto može učiniti u Udruzi Zdenac. Osnivačica Zdenca je časna sestra Ljilja Lončar, službenica Milosrđa. Na tu ideju došla je prije šest godina, nakon što je 13 godina služila siromašnima u zemljama Trećeg svijeta. Osjetila je u kakvoj potrebi žive ta djeca i odlučila je pokrenuti udrugu koja bi se bavila pripremanjem i slanjem laika u zemlje Trećeg svijeta (Ekvador, Tanzanija, Burundi, Ruanda i Nigerija).

Zdenčeva kuća i u Dugom Selu

Udruga okuplja gotovo 450 članova, sjedište se nalazi u Splitu, djeluju u brojnim hrvatskim gradovima, a kuća Zdenca nalazi se i u Dugom Selu. Trenutno skupljaju 30 tisuća eura za kupnju zemljišta i izgradnju kuće u Tanzaniji gdje bi bio njihov misionarski centar. No, njihov volonterski rad nije baziran samo na zemlje Trećeg svijeta, već pomažu starijim i nemoćnim osobama, osobama s posebnim potrebama, samohranim roditeljima i djeci bez roditelja u Hrvatskoj, i to kroz druženje, psihološku i praktičnu pomoć, te financijsku potporu. Sredstva za financijsku pomoć ostvaruju putem sponzorstava, ali i izrađujući uporabne i umjetničke predmete namijenjene prodaji. Upravo se subotama takve radionice održavaju u kući Udruge u Dugom Selu koja broji 20-ak članova. Tu se i jednom mjesečno održava ručak za stare i napuštene kojih se skupi oko 30 sa šireg dugoselskog područja. Koordinator Zdenčevih volontera Tomislav Pinter objašnjava kako se misionarstvo ne provodi pomažući samo gladnima u Africi, već da misionar može biti svatko jer i u vlastitoj ulici zasigurno postoje oni kojima je pomoć potrebna. To ne znači nužno financijska pomoć, katkada je dovoljno nekome nacijepati drva za ogrijev ili pak samo porazgovarati, jer mnogo je nemoćnih, usamljenih i napuštenih, govori Pinter.

Projekt kumstava

Oni koji se odluče na misionarski način života u zemljama Trećeg svijeta prolaze kroz jednogodišnje pripreme i konkretno služenje najpotrebnijima u Hrvatskoj. Najčešće su to domovi za nezbrinutu ili bolesnu djecu, domovi za starije i nemoćne gdje se pripravnicima gleda koliko su odgovorni, predani i ponizni. Također se u Splitu npr. uči jezik svahili radi jednostavnijg sporazumijevanja s afričkim mališanima. Kroz projekt kumstva "Zdenac znanja" svatko od nas može pomoći, i to za cijenu malo boljeg para cipela. Naime, kumovi iz Europe, pa tako i Hrvatske, sa 120 eura godišnje školuju jedno siromašno dijete u Africi ili Južnoj Americi, a iznos uključuje jednogodišnju školarinu, školsku uniformu, knjige, pribor za pisanje i jedan obrok dnevno. U znak zahvale vaše kumče vam šalje svoju fotografiju, kao i ručno izrađenu uspomenu. "Naši misionari laici najčešće pomažu u centrima za neuhranjenu djecu. Potresni su trenuci kada dijete traži repete, a misionar mu ne smije dati novu porciju hrane jer bi djetetu koje dugo nije jelo, od previše hrane moglo pozliti ", prepričava Pinter.
Takvih, pa i gorih priča je napretek. Tužne prizore nekih drugih svjetova gledamo na malim ekranima, doživaljavamo ih kao holivudsku fikciju, no oni diosta postoje. I nije da smo nemoćni pred tuđom nesrećom, već je vjerojatnije da jednostavno ne želimo pomoći drugima. Jer sudjelovati možemo razgovarajući s usamljenima, nahranivši gladnoga, pomoći nemoćnome, nalazio se on u susjednoj kući ili drugom kontinentu. Svi bismo trebali i možemo biti misionari na svoj način, vjernici ili ateisti, jer uvijek je pomoć bolje pružati, nego ju primati. Toga su itekako svijesni Zdenčevi misionari milosrđa.

www.zdenac.org
VLATKA ŠAJGO