Ana Smajo treća na književnom natječaju

UČENICA 6. razreda OŠ Stjepan Radić iz Božjakovine Ana Smajo, početkom ove školske godine osvojila je treće mjesto na literarnom natječaju Pučkog otvorenog učilišta - Invictus za najbolji esej. Tema je bila dom i zavičaj, a sudjelovali su studenti, srednjoškolci i osnovnoškolci iz cijele Hrvatske. Ana je rođena u Zagrebu 1995. godine, a živi u selu Majkovec pokraj Donje Zeline, s roditeljima i sestrom. Bavi se pisanjem i slobodno vrijeme provodi čitajući. I kako sama kaže: - Čvrsto sam odlučila napisati esej, ne samo zato što je nastavnica vjerovala u mene, već zato što me motivirala ljubav za domovinu i zavičaj. Esej je oblikovala i greške ispravila uz pomoć svoje tadašnje mentorice prof. Renate Budak Lovrić (koja joj je i predložila natječaj) te uz pomoć knjižničarki škole. Zanimljiv i zreo tekst, pun dubokog promišljanja i razmišljanja o zavičaju i ljudima kao njegovom sastavnom dijelu, objavljujemo u cijelosti.

A.M.Š.

 

DOM I ZAVIČAJ USUDIM se biti kritičar vječnosti koja je nepoznata, nepregledna i daleka, a svaki njen dio je predvidiv, konačan i dosuđen. Neodređena kao osoba, nepotpuna i nedorečena, ja sam dijete, i živim život, međurazdoblje između početka i kraja. U beskonačnom i prostranom svemiru postoji maleni, minijaturni dio koji pripada meni i ja pripadam njemu: moj dom i zavičaj. Tek u tuđini sam shvatila stvarnu povezanost čovjeka i njegove svojine. U tuđini tražim nadomjestak topline, sigurnosti i spokoja, u drugim kućama, okolini, prostorima i ljudima. Zapravo zavaravam samu sebe tražeći poznate osobe u drugima, ne prihvaćajući stvarnost. Na kraju život presudi veliko zaustavljanje, veliki stop pred istinom, koja boli. Ali uvijek treba dizati glavu prema toploj nebeskoj kugli, koja pobije sva ne! u mislima. Smatram da svaki čovjek koji je potpun i poznaje samoga sebe u cijelosti poznaje i mora poznavati mjesto kojem pripada i kojim se ponosi. Kretanjem i promatranjem svoje okoline, odnosno doma i zavičaja, čovjek pronalazi izgubljeni dio sebe i svoje osobnosti. Nestajanjem i mijenjanjem čovjeka ili njegova doma, mijenja se i sama struktura njegove osobnosti i narušava prirodna ravnoteža te predivne simbioze. U njoj dom čovjeku pruža sigurno utočište, ponos, utjehu i pripadnost. Čovjek jednostavno uzvraća ljubavlju. Gotovo je začuđujuće kako mi ljudi volimo sunce koje sja nad našim domom, dok ono u isto vrijeme sja nad svim planetima u galaksiji. Ono iskonsko u čovjeku su nostalgija, sjeta i ljubav prema zavičaju. Ljubav koja je dinamična i raste iz dana u dan, počevši od prvog zapamćenog prizora iz djetinjstva. Osvrnuvši se oko sebe, uviđam i shvaćam jedinstvo čovjeka i svega što on voli. Čovjek je jedinka vrste posebne u svemiru. Zavičaj je mjesto podrijetla, mjesto rođenja, djetinjstva, ali ponajprije mjesto kojem pripada moje srce, mjesto u kojem gradim sebe kao osobu i svoj stav. Razmišljanjem o svome zavičaju, dolazim do spoznaje o svome stvarnom podrijetlu. Moji roditelji, sudionici i suučesnici u građenju mog postojanja, zatočili su me između brežuljaka i potoka, krša i mora. Neodlučna, ljuta i razapeta između dva zavičaja, odlučujem im biti kritičar i sudac, te ravnopravno i jednako voljeti oba. Pjesniku je pak zavičaj naručaj života u kojem je sva toplina i sve kućice njegova sela, a čovjeku samo mjesto lijepih uspomena. Ljudi su uistinu razdvojeni u lutanjima, a na kraju kruga uvijek su dom i zavičaj, jedina dva mjesta jedinstvena u mom srcu. Ona se vole suzama i smijehom. Prvi mirisi, pejzaži, zvukovi, osjeti i zbivanja koja pamtim ujedinjeni su u moj zavičaj. Metaforičan, prepun usporedbi, motiva, neiscrpnih tema, neobnovljiv izvor književne energije koja pršti na svakom koraku - to je MOJ zavičaj. Da, on pripada meni, on je MOJ. Sebično i brzopleto, ali hrabro, otkrivam fascinantnu ljudsku prirodu i ponos svojom pripadnošću. Zapravo, ja pripadam stablima, cvijeću, pticama, travi i svoj prirodi koja okružuje moj dom - vječnoj idili u bezvremenoj retorici moga zavičaja. Ljudi su posebni po svojim nepopravljivim i vječitim vezanjem za predmete. Predmeti dobivaju značenje, postaju simboli, neizbježni pokušaj stvaranja idealiziranih stvari od kojih postajemo nerazdvojni i bez njih slabi. Ali, neizbježno je i u ljudskoj prirodi, da volimo neživo, jer neživo ne govori, ne voli, ne osjeća i ne postoji. Dom je neživ, a prepun sjećanja i uspomena i pravi primjer važnosti materije i materijalnih dobara. Ali ovaj način povezanosti čovjeka i stvari u potpunosti se razlikuje svojim karakterom i načinom voljenja. On se također voli suzama i smijehom. Dom može biti bilo gdje, ali odvojen od srca i zavičaja, on stanjuje nit ljudske postojanosti. Dakle, jednostavno zaključujem, prostom mišlju koja postaje profinjena u mom uhu: dom je gdje je srce. Dom je poetika, fascinantna muza i inspiracija, mjesto spokoja gdje nestaje svaka društvena i tjelesna boljka. To čini dom predivnim mjestom, toliko predivnim da njegova ljepota graniči s rajskom. Ogledanjem i osvrtanjem, prepoznala sam majčin i očev zavičaj u pričama koje crpe iz neiscrpnog izvora uspomena. Oni vole različite krajeve na isti način. Uistinu su vrijedni divljenja, kao roditelji, ljudi i uzori. Ne mogu reći da je zavičaj samo moja sjena. Ja sam sjena, a zavičaj je ono istinsko ja. On je rastao i srastao sa mnom. Skromno i nesebično on postoji - nesvjesno. Ljubav prema zavičaju teško je dokučiti u cijelosti, jer je svaka ljubav tajanstvena i drugačija. Voljeti se može na mnoge načine, ali dom i zavičaj vole se samo na jedan način: iskreno. Zavičaj zrači tom iskrenošću koja nije skrivena, već je neshvaćena. A neshvaćena je hrabrost i žrtva dana za zavičaj. Mnogi su se žrtvovali, i za njih nije bilo ljepše smrti doli umrijeti za svoje. Njihovo je danas sve, njima pripada sva naša zemlja, podignuta na njihovim leđima. Tako se čovječja ljubav prema zavičaju širi na ljubav za domovinu. Ona pripada svima nama i neumjesno bi bilo kada bi dijelili zemlju i voljeli samo svoj dio domovine. Treba shvatiti da nijedan dio ne pripada pojedincu. Jer naš zavičaj nije ovisan o nama, već o prirodi koja ga posjeduje svojom okrutnom i prekrasnom taštinom. Mi ljudi posjedujemo samo ljubav. Sada znam da je sva ta ljubav u mome srcu, a srce je važan organ tijela, dokaz življenja, organ ljubavi, osjećanja i doživljavanja. Ljudi su ga podijelili i razdijelili. A mi ljudi ne znamo da smo nevažni i majušni u odnosu na svemir. Kada bi zidovi kuća znali govoriti, raspravljala bih s njima o ovoj dimenziji čuđenja. Kakve li bi sve lijepe priče pričali! Snovi, puki snovi, su blagodati ovog svijeta i lijepe uspomene koje živim u svom malom prigorskom domu. Ana Smajo, 6.d razred, OŠ Stjepana Radića, Božjakovina